‘Džaba vam tetovaže i grafiti Hajduka!‘ Čuvarica hrvatskog identiteta zgrožena modernim trendovima: ‘Ovo nas zatire...‘

Postoje ljudi koji se bave iznimno važnim poslovima, a nikada za njih niste čuli. Kada saznate čime se bave, možda vam to što rade i ne djeluje kao toliko važno… Ovisno o čemu se radi, tu postoji prostor za raspravu.

Ali ne i u slučaju naše današnje sugovornice…

Ako vam ono što ona radi ne djeluje dovoljno važno, kako Gibo govori u "Judi, zviri i beštimje" – "... ništa ti lipo neman reć".

Jer ako vam očuvanje jezika, našeg, nije dovoljno važno, zalud su nam svi grafiti Hajduka i Torcide, zalud su nam svi grbovi Dalmacije tetovirani na prsima, zalud su nam domovnice i zalud ćemo ubrzo piti pivo i drobiti čips u sitne sate gledajući kako najprepoznatljiviji dresovi na svjetskom prvenstvu objašnjavaju cijelom svijetu gdje je Hrvatska.

No koliko god su Luka Modrić i ekipa promotori Hrvatske, oni je promoviraju, ne čuvaju je.

Čuvari Hrvatske, pravi čuvari našeg identiteta i kulture su ljudi kao Nera Karolina Barbarić. Ljudi koji se rode u selu punom nepismenih ljudi, a kroz život postanu bedemi jezika…

Od stoljeća šesnaestog

Više od četiri desetljeća sudjelujete u promicanju i očuvanju čakavštine. Kad danas pogledate unatrag, jeste li zadovoljni položajem čakavskoga govora ili smatrate da je borba za njegovo očuvanje važnija nego ikada?

– Četrdeset godinica je, gledano s povijesnoga aspekta, vrlo malo vremena potrebnog da se uspostavi neki kulturni poredak, ali nisam nezadovoljna onime što se tijekom tih desetljeća dogodilo, razvilo i učvrstilo. Tomu je, međutim, uz napor nas koji se time bavimo, doprinijela i činjenica da od 16. stoljeća hvarski pjesnici i pisci djeluju na zajedničkoj nakani očuvanja lijepe hvarske čakavice kroz pisanu i govorenu riječ.

U grupi autora koji su hvarskoj čakavskoj poeziji pristupili krajem prošloga i prvih godina ovoga stoljeća nisu svi imali istaknuti poetski profil, ali su im svejedno stihovi doživljeni kao intelektualne funkcije ljudi koji pišu kako bi "skladno dopunjavali figuru školovane osobe". Ovaj slobodan opis sadrži svijest hvarskoga čovjeka koji ne proživljava pasivno kulturne promjene, već se aktivno uključuje u zbivanja i poeziju shvaća kao sastavni dio književne kulture.

Valja reći da je val institucionaliziranja dijalektalne poezije i kulture u Europi nastupio već ranih osamdesetih godina, kada je, primjerice, nabujala talijanska i francuska dijalektalna poezija. U nas se to dogodilo devedesetih godina, kada je nastao stanoviti procijep u nacionalnom jeziku i kulturi te se pojavila potraga za novim identitetom.

Oživljavanje i isticanje čakavice (kao i kajkavice) tada je istodobno bio vid obrane od zapadnjačkog nasilnog upada u domaće kulturno biće unošenjem strane globalne kulture preko svih vrsta masovnih proizvoda te forsiranjem jezika zapadnih zajednica – najviše engleskoga.

Uz to, službeni državni jezik, hrvatski, tada je doživljavao burne promjene zbog činjenice da je stvorena nova država, za koju je, uz Ustav i vojsku, vrlo važno bilo imati svoj standardni jezik. Točnije, čakavski je tada doživio uzlet u kvalitativnom i kvantitativnom smislu jer mu je naprosto otvoren prazan prostor između jugoslavenskoga i hrvatskoga standarda. 

Manifestacija u Gdinju

– Dvadesetak godina poslije, kad se slegla prašina oko standardnog hrvatskog jezika i poplave pjesnika, pjesnikinja i potrebe izražavanja na čakavskim idiomima, razbistrio se i uvid u čakavštinu, pa je postalo jasno da je u sjeni političkih prepucavanja, izmišljanja novih riječi itd. uskrsnula nova, oplemenjena čakavština, pojavili su se novi autori koji više ne pišu iz zabave, već čakavicu kao književni izričaj shvaćaju ozbiljno.

I da, očuvanje čakavskoga dijalekta i izričaja postalo je važnije nego ikad upravo zbog prije spomenute globalizacije koja natura neke velike svjetske jezike kao imperativ, a takvom politikom zatire manja društva uništavajući njihovu autohtonu prepoznatljivost i kulturu, koju u osnovi čine: zajednička povijest, gastronomija, zajednički način izražavanja i govorenja te vjera, ispovijedana ne samo kroz molitvu, nego i kroz običaje.    

Bili ste među osnivačima "Čakavske riči", manifestacije koja je postala svojevrsna institucija čakavske kulture. Jeste li tada mogli zamisliti da će preživjeti desetljeća i ostaviti tako dubok trag?

– Tada, krajem sedamdesetih prošloga stoljeća nismo razmišljali o tome hoće li ili neće preživjeti čakavica. Tek smo počinjali slijediti taj put i nije bilo prostora za dalekosežnije planiranje. Cilj je bio okupiti se na ideji očuvanja domaćih vrijednosti, dakle – povijesti, običaja i vernakulara (domaćeg idioma). Tada nije bilo riječi o gastronomiji, ja ću u to ući tek kasnije... 

Kada je 1978. godine osnovana "Čakavska rič" u Gdinju, bilo nas je samo četvero koji smo javno obznanili da stvaramo na čakavštini i, zahvaljujući inicijativi sestara Radovanović (Tatjane i Julije) te njihova brata Iva Radovanovića, tu "moćnu gomilicu" predstavljali smo tada Tatjana Radovanović, Mirko Barbarić, Lucija Rudan i ja.

Ali, kako su nas podržali akademik Marin Franičević, pjesnik i političar Jure Franičević-Pločar i akademik Grga Novak, te Centar za zaštitu kulturne baštine Hvar, s Nikom Dubokovićem Nadalinijem na čelu, to je smjesta dobilo na značaju. Duboković Nadalini je čak poslao dvoje svojih tada mladih suradnika, Marinka Petrića i Mirjanu Kolumbić, koji su poduprli i medijski izvijestili javnost o događanju. Ukratko, ideja je blagoslovljena i mi smo krenuli...

No, zanimljivo je dodati kako je Tatjani Radovanović ideju o pokretanju takvoga događanja dao poznati hvarski vinar Andro Tomić. Navodno se to dogodilo na trajektnoj liniji Split – Stari Grad, gdje su se njih dvoje sreli za njena dolaska iz Pariza u Gdinj.

Sve jači autori

Mnogi čakavštinu doživljavaju kao jezik prošlosti, dok je vi uporno predstavljate kao živ, kreativan i suvremen izraz. Kako mlade generacije uvjeriti da dijalekt nije teret nego bogatstvo?

– Ne bih rekla da je čakavski idiom jezik/govor prošlosti, već da vuče korijene iz prošlosti, na koje su generacije nadodavale nove vrijednosti i utiskivale ih u govor poput DNK. Odnosno, čakavski idiomi ili dijalekti su poput zvučne mape na kojoj možemo očitati burnu i hirovitu povijest našega podneblja. To isto možemo čitati i na mapi vjere i gastonomije... Usporedbom i ujedinjavanjem tih poluga dobivamo punu sliku kulture onog dijela Mediterana kojem pripadamo.

I ne, ne moram tvrditi da je to živ, kreativan i suvremen izraz, kad on to jest. U prilog tomu govori i činjenica da sam samo ja uredila i producirala 35 knjiga na hvarskoj čakavici, više nego što ih je ukupno prije toga objavljeno. Čakavska književnost postala je respektabilna, autori sve jači. Pojavljuju se sve mlađi koji unose svježinu izričaja, koji se prema vokabularu čakavice odnose vrlo otmjeno, unose neophodno potrebne novine za razvoj idioma, koji sada počinje slijediti sudbinu "velikih govora".

Premda nije normiran i nije mu politička sudbina slijediti sudbinu standarda, čakavski dijalekt dobiva sve jači obris važnog kulturnog čimbenika. U tome mu nipošto mlade generacije ne odmažu. Naprotiv. Imajući u vidu istraživanja o vjeri, koja pokazuju kako mladi svoje roditelje motiviraju na štovanje vjere i običaja, pa i znajući da sve veći broj mladih poseže za kreativnim pisanjem na čakavici, ne bojim se gubitka autohtonosti i autentičnosti.

Tijekom godina istraživali ste lokalnu povijest, običaje, gastronomiju i usmenu predaju. Što vam je od svega što ste otkrili ostalo najvrjednije ili vas je najviše iznenadilo?

– Iznimno bogata mitologija! Kako potječem iz Zastražišća, istočnijeg dijela otoka, upravo ondje sam susrela u djetinjstvu ljude koji su mi obogatili život nevjerojatnim pričama, lakoćom pripovijedanja i silno velikim vokabularom. Nepismeni ili polupismeni starci govorili su cijeloga Kačića naizust, obvezno su se sastajali "za kominon" i organizirali se tako da je netko bolje pismen čitao, a drugi su slušali i pamtili. Tada, u djetinjstvu, to mi je bilo samo normalno i uobičajeno.

Nije bilo laganja

Kasnije sam tek uvidjela da urbanije sredine nemaju to iskustvo. Odnosno nepismeni i slabije pismeni su u drugim sredinama ignorirani. Dočim je u mom mjestu svima pružana prilika da uživaju u lijepoj riječi.

A mnogo godina kasnije, kako bi rekao Markes u "Sto godina samoće", istražujući povijest putujućih naroda, upoznala sam način na koji su nepismeni Romi prenosili svoju povijest: pamtili su priče, legende i važne činjenice te ih tako prenosili. I nikada nisu lagali, nedajbože dodavali ili oduzimali! Upravo to sam, eto, doživjela u svom ranom djetinjstvu i nema dvojbe da me to obilježilo.

Da je tomu tako bilo i drugdje na otoku, kazuju i stihovi iz Hektorovićeva "Ribanja i ribarskog prigovaranja" u kojima  Nikola i Paskoje naizust govore stihove o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu. Nikola i Paskoje su, po riječima kojima se u "Ribanju" koriste, najvjerojatnije koloni s istočnoga dijela otoka. Hektorović je ondje imao gracije (koncesije), vinograde i maslinike, i ondje je zacijelo čuo pjevanje i govorenje tih pjesama. Godine 1556. zapisao ih je u svom djelu-poslanici, a tek punih dvjesto godina poslije pojavljuje se Andrija Kačić Miošić, koji (1756.!) objavljuje "Razgovor ugodni naroda slovinskoga", ustvari zbornik takvih pjesama.

Dakle, puk je barem dva stoljeća prije Kačića na Hvaru držao do priča, legendi i ritmične narodne poezije... A to se očito dojmilo i Hektorovića.

Pisali ste i za odrasle i za djecu. Po čemu se razlikuje prenošenje baštine i identiteta kroz dječju književnost u odnosu na knjige namijenjene odraslim čitateljima? 

 – Pisati za djecu ne znači i pisati djetinjastu književnost, kako bi se moglo pomisliti. To je iznimno težak literarni posao jer podrazumijeva, osim talenta i iznimne pismenosti te stila, biti dobro educiran, poznavati povijest književnosti i mitologije. Osim toga, djelo za djecu ne dopušta eksperimentiranje poput djela za odrasle.

Radionice za pisanje

I zanimljivo, upravo dječja književnost najbolje izvore ima u vernakularnim idiomima, mitologiji i pastoralnoj kulturi, jer to najbolje raspiruje dječju maštu. Urbana književnost je pak posvećenija odraslom čitateljstvu, a principi pisanja su određeni. Evo zanimljiva primjera: često srećete radionice za pisanje na kojima se vježba pisati romane, poeziju, priče, vježbaju se ustvari pravila. Radionica za pisanje dječje književnosti baš i nema. Razmislite zašto...

U vremenu društvenih mreža, kratkih formi i globalizacije, postoji li opasnost da izgubimo lokalne govore, priče i identitete ili smatrate da tehnologija može postati saveznik u njihovom očuvanju?

– Digitalna globalizacija prijeti svemu, posebice kulturnom identitetu sredina poput otoka. Provodi se nasilje nad posebnostima naroda, sredina, pa i cijelih civilizacija poput iranske. Sjetite se Trumpovih prijetnji...

Hoće li to i nama donijeti kakav negativan učinak? Ne znam, ali imam vjere u ljude koji razumiju razliku između pomoći koju nam digitalizacija pruža u radu i onoga što nije dobro za našu kulturu.

Primjećujem i kako se urbani svijet polagano distancira od podneblja koja drže do svoje autohtone kulture i to sve pod utjecajem globalizma. Ali, događa se i obrnuto: neke sredine distanciraju se od globalnih pojava. Mislim da će tim napadima na kulture i civilizacije prije moći odoljeti oni koji ostanu svoji nego velike urbane ili urbanizirane sredine.  

Kroz svoj nakladnički rad objavili ste brojne autore. Što tražite u rukopisu i može li se danas još uvijek pronaći mlade autore koji pišu na čakavštini?

– Jednostavno je: poetski rukopis mora imati originalnost, poantu i ritam, a prozni tekstovi jasnu priču, čist i autentičan stil. Nijanse unutar rukopisa dobro su došle. Što se tiče autora, poplava čakavskih autora starije životne dobi koji su se pojavili na valu nacionalne osviješćenosti je pri kraju. Doduše iz prikrajka, ali na scenu izlaze sve mlađi autori, sve obrazovaniji i posebniji. Rekla bih da se prava čakavska književnost upravo rađa.

Nezaboravni Marin Franičević

Povijest gastronomije je također važan dio vašega rada. Koliko su tradicionalni recepti zapravo kulturni dokumenti koji govore o načinu života jednako koliko i povijesni zapis? 

– U svojoj knjizi "Okusi srednjeg Mediterana 1" cijelu priču započinjem tvrdnjom kako sve kulture "imaju kuhinju koja se sastoji od prepoznatljiva skupa osnovnih namirnica, principa okusa, tehnike pripreme, pravila konzumacije te infrastrukture za prijenos hrane od polja do stola". To znači da kuhinja nije samo skup recepata, već pravi pravcati dokument, mapirano svjedočanstvo muka i razvoja kroz povijest neke sredine, nekog podneblja. Spomenuli smo već, gastronomija je jedna od triju poluga neke kulture (jezik/govor, vjera i gastronomija). Ako nedostaje samo jedna, ne možemo govoriti o kulturi.   

Kad biste mogli izdvojiti jednu priču, osobu, događaj ili predaju iz bogate baštine Hvara koja vas je posebno obilježila, što bi to bilo i zašto?

– Nema što me nije obilježilo, na ovaj ili onaj način. Ali kao pozitivno uzimam činjenicu da sam živjela na području koje obiluje kulturnim raznolikostima, ali i pravilima života i ponašanja, vjerskim i moralnim vrednotama. Ako bih pak trebala izdvojiti osobu od koje sam puno naučila – to je Marin Franičević. Osim što sam od njega učila, on je bio taj koji mi je skrenuo pozornost na stvari kojima bih se trebala baviti, usmjerio me. Bio je u pravu. 

Ako biste današnjoj djeci i mladima mogli ostaviti samo jednu poruku o jeziku, identitetu i pripadnosti svom kraju, što biste im rekli?

– Prvo bih rekla vama da ovo pitanje postavljate u povijesno iznimno važnom trenutku, kada se na globalnoj sceni miješaju karte nastajanja i nestajanja država, vjerojatno preseljenja naroda itd., pa mlade generacije moraju znati da mogu imati identitet kao Europljani, zapadnjaci, stanovnici svijeta, ako hoćete, ali u nekom trenutku političkih ili globalnih preturbacija ostat će im jedino da se vrate korijenima kako bi sačuvali identitet. Sve drugo je, ovisno o svjetskim politikama, brže ili sporije, ali prolazno.

Upijte riječi ove mudre, iskusne žene. U konačnici se sve svodi na to što je rekla poviše. Ne možemo kontrolirati svijet, ali možemo kontrolirati sebe.