Davno su ljudi govorili kako svaki kraj ima svoje običaje. Davno je to bilo, još onda dok nije bilo globalnog tržišta pa je svaki kraj sretno živio u svojim malim granicama. Imao je svoje običaje za svako godišnje razdoblje, pa tako, evo i za uskršnje dane. Znalo se kako se u ovo doba godine i u kojem kraju krasi kuća, što se jede slano, a što slatko.
E baš tada, u to vrijeme pred-globalnog tržišta, sudbina, valjda, htjela je da život u srcu Slavonije zamijenimo onim u najljepšem gradu na svijetu. Tu gdje su ti bacili sidro počneš upoznavati i ljude i običaje. I došlo je to prvo splitsko proljeće, prvi pred-uskršnji dani i gledaš i slušaš samo o - sirnicama.
- Ajme, jesi probala?
- Što je to, pitaš.
- Lipi kolač, ide lipo uz kavu ili čaj, nakon uskršnjeg doručka a i posli ručka, pričali svi. I svi žure u ovu i onu slastičarnu, kojih je bilo više u ona pred-globalna splitska doba. Staju u redove, i stoje, nije im teško čekati koliko treba samo kako bi ugrabili barem sirnicu ili dvije.
- Lipe su u Bobisa, a još lipše u Kirigina.
Drugi su ponosno odbijali kupovati gotove sirnice, pa bi se hvalisali:
- Kako moja mater radi sirnicu, ka‘ ni‘ko!
- A moja none, satima je radila. Cilu noć bi se dizala.
- A tek moja teta...
Nudili su se i recepti, doduše nevoljko, jer to su velike tajne, a ako i dobiješ recept, nije tu ni nonina ni materina ruka. Nikad ne znaš što ćeš na kraju dobiti. Ne može svakome ni uspjeti, a nije to za ove što nisu odavde.
- Nije lako, traži i vremena i strpljenja.
- Ne može svatko napraviti sirnicu, a vi sa sjevera pogotovo.
- Triba to znat‘.
Osjetiš se malo i zakinut za te tajne i navike, za te dalmatinske ruke, nonine i materine, nemaš ih. I slušaš tako i čekaš da ti netko konačno ponudi da kušaš pravu sirnicu, ali...
- Izilo se, žaj mi je.
Ponese ta atmosfera svakog dotepenca, novog u kraju, tek pristiglog iz Slavonije, tamo gdje su se za Uskrsa zamotavale orahnjače s najmanje jednim prstom slasnog fila od oraha ili makovnjače s isto tako debelim slojem slatkog i sočnog makova punjenja ‘podvučenog‘ s bogatim slojem domaćeg džema od kajsija ili višanja. A oko tih sočnih filova zavilo se razabrano slatko tijesto, debelo tek toliko da svu slast punjenja zadrži na okupu. Nije bilo osječke kuće gdje na uskršnjem stolu nije bilo ovih kolača. Bilo je i drugih vrsta, od dizanih i drugih tijesta, teško se svega sjetiti i nabrojiti, najbolje je tek balaševićevski opisati: ikebana! Od kolača.
Nakon toge je bilo teško razumijeti tu splitsku žar za sirnicama. To je sigurno nešto posebno, punjeno sirom ili je u tijestu sir, kako ćeš znati ako ne probaš. I otišli, stali u prvi red, čekali, kupili sirnicu, došli doma, prerezali, uzeli po fetu i...
- Gdje je ovdje sir?
- Obični biskvit!
Gdje je fil, gdje su orasi, gdje je čokolada, a ni sira nema. Toliko priče za malo ‘suvog slatkog‘. Razočarali se, ali sad si tu. Šta ćeš, prepustili se običaju, kupovali sirnice. I pravili ih. Bile su i bolje i lošije, kako koji recept. Naučili čak uživati u njima, naročito kad je kolegica Jasenka Leskur uređujući ženski prilog došla do recepta koji baš, ali baš uvijek i svakome uspijeva. Sad se sve međusobno hvalimo:
- Ja kao tvornica, danima pravim sirnice i dijelim po familiji, hvali se neki dan Jasenka. Podijelila je na Facebooku i fotografiju prve ture. Svi smo je pohvalili.
Pohvalila sam se neki dan i ja jednom chefu koji je u Bobis stigao iz Istre kako bi ovdje pokrenuo proizvodnju ‘Golubice‘ po talijanskom receptu. Kaže kako izrada, što kiselog kvasca, što tijesta traje oko 52 sata.
- Nešto slično kao sirnice kod vas ili pince kod nas u Istri, kazao mi chef Fabricio.
- Ja stavim četiri kesice kvasca, rekoh ja njemu važno misleći da će i on tražiti ovaj naš, Jasenkin recept.
Slatko se nasmijao, recept nije tražio, a ja sad idem u potragu za aromama i šećerom u kocki. Sve se razgrabi u ove dane.
I sve radi običaja.