Imena nisu bitna, kaže stara poslovica, pa ćemo zato junaka ove moje priče ostaviti bezimenog. Elem, naumio se on ženiti, a odabranica mu dvostruko mlađa od njega. I ne bi sad u tome bilo ništa loše – bolje nego da je duplo starija, jel – da nije to ispočetka malo zasmetalo njegova budućeg punca. Koji je bio tek malo, koju godinu, stariji od njega.
I sreli se oni jednom u gradu – ne'š ti Šibenika – i (budući) punac mu veli: "Čuj, nemam ja ništa protiv tebe. Jedino bi volio da si teke mlađi!" "Isusa ti, ka da ja ne bi! Volija bi ja još i više od tebe. Ko bi bija sritniji od mene da san teke mlađi! Al šta ću kad nisan!" I nasmijali su se, fala Bogu, nakon toga, jedan i drugi. I živili sritno, ka prava familija, koja sad već ima i unuke. Razliku u godinama nitko više nikad nije ni spominjao. Jer nije bila bitna. Bitnije su bile druge stvari.
Nema recepta za budućnost
A ove sam se priče sjetio kada sam vidio priopćenje Anđelke Tomić, u ime Nezavisne liste mladih, za gradonačelnicu grada Drniša, koja veli da je "promjena moguća ako joj pružimo šansu". I stvarno, to zvuči pametno. Ne možemo se svi uvijek tužiti na postojeće stanje, a ne pružiti šansu nekom drugom, novome, mladome. Nekom poput Anđelke. Aj, dobro je, razmišljate vi. Ovo zvuči pametno. I očekujete da ćete vidjeti iz priopćenja neku ideju kako to, tu promjenu napraviti. I s kim. Ali, ne. Umjesto budućnosti, imamo ponovno priču o prošlosti. Priču o "bio".
- Drniš je bio gospodarski jak, imao je svoje obrtnike, svoje vrhunske sportaše, svoje intelektualce. Sve to Drniš treba i može već danas. Ako želite, a sigurno želite da Drniš bude jak i moderan grad, zasigurno ćete podržati moju kandidaturu za gradonačelnicu i ukazati povjerenje mladom timu ljudi iz Nezavisne liste mladih koje ćemo predstaviti u danima ispred nas – naglasila je Anđelka Tomić.
Svi mi znamo što je Drniš, ili Šibenik, ili Siverić, "bio", ali nitko ne nudi nikakav recept za budućnost. Pa čak niti za sadašnjost. Osim što nudi sebe. Evo, mene, doš(l)a ja. I mladi tim ljudi koji će Anđelka Tomić "predstaviti u danima ispred nas". Kad su ti dani, kad su izbori za mjesec dana? I pitanje je, kad je to Drniš bio jak. Prije rata, kada je on, njegova općina spadala u nerazvijene i kada mu se stanovništvo - iz grada i općine - iseljavalo u Šibenik, Split, Zagreb ili u Njemačku? Kao što se i danas iseljava. Samo su onda obitelji imale više djece nego imaju danas pa je netko mogao ili morao ostati. Danas više ne mora nitko.
Ne treba više imati ni "vezu" ni "garantno pismo" da bi se moglo ići u Njemačku, danas smo u Eropskoj uniji pa je slobodan protok ne samo robe i kapitala, nego i ljudi. Pa kad jedan ode, ostaju zatvorena vrata. I pusto ognjište. A svatko ide gdje mu je bolje. I gdje mu se nudi više od fraza. Mladih ili starih, u stilu "Mi možemo, mi moramo, mi hoćemo". Već danas, odmah i sad. Preko noći. Mo'š mislit! Da možemo, onda bi to već netko napravio u ovih trideset godina, ili dvadeset, ako izbrišemo tu deset godina rata i mirne reintegracije. Ali, to "možemo" očito nije ni lako ni jednostavno. I još će puno vode proteći Krkom i Čikolom dok se to ne promijeni, dok ne krene nabolje, uzbrdo.
Kule stražare
Pri čemu opće ne dovodim u pitanje ni dobru volju same Anđelke Tomić ni njezine ekipe. Dapače, ona je vidljiva već iz same činjenice da su se kandidirali, da su se okupili, da su voljni sudjelovati u politici, kao radu za opće dobro. Samo je pitanje kako, s kim, čim. A tu baš nešto ne pršti od novih, friških, inovativnih ideja. Ni kod njih, ni uopće u našoj lokalnoj politici, kod kandidata, bili oni mladi ili stari. Nažalost svih nas. Jer, ko bi bio sretniji od nas da je tome suprotno, da je ponuda na našem političkom tržištu bogatija nego što je, da sve vrvi i pršti od novih ideja, energije, pokreta, lista, stranaka, nezavisnih, ovakvih i onakvih. I programa u kojima se nudi zaokret i preokret, nešto konkretno što će se promijeniti ili napraviti u četiri godine koje su pred njima i nama.
Nego nam političari i političke stranke, sa svojim štandovima na kojima ovih dana prikupljaju potpise za svoje kandidature, nalikuju najviše na one "svjedoke" koji su s ispruženim rukama na ulicama nudili "kule stražare" i "kule svjetilje" kao zalog i obećanje "boljeg života" i budućnosti. Koja će biti kao nekad, u prošlosti, kad je bilo bolje?! Pa, naravno da je bilo bolje kad smo svi skupa bili mlađi. Pa nas budućnost nije strašila, kao što nas straši danas. Kada smo svjesni da nam više nikad neće biti svijetla onako kako su nam to nekoć obećavali.