Što su nam govorili prije deset godina, kada smo ulazili u EU? Da ćemo ostati bez ičega svoga, autohtonog i izvornog, bez suvereniteta, da nećemo imati ni domaćeg sira i vrhnja, Zagrepčane se strašilo kako će ostati ne samo bez putra i kajmaka, nego i bez kumica na Dolcu, Slavonce se plašilo da neće biti svinjokolja ni čvaraka, a Dalmatince da neće biti ni pršuta ni pancete. Kad šta’š ti vidit, drniškog je pršuta pun Lidl, na akciji je svako malo zajedno sa zagorskim mlincima i štruklima i drugim “Okusima zavičaja”, proizvodi ih firma Drniške delicije “Maran”, jeftiniji je i dostupniji nego domaća – tirolska salama.
Prije deset godina isto su nam tako govorili da nećemo nikad vidjeti Pelješki most, jer će o svemu umjesto nas odlučivati Bruxelles, kad ono – ne lezi, vraže – izgradiše nama upravo ti iz “brukselesa”, novog Beča i Beograda, nov novcati most, kakav mi sami nismo mogli ni zamisliti, a kamoli ga napraviti. I to skoro cijelog platiše svojim parama, od ukupno 420 milijuna eura, dadoše oni za njega bespovratno 357 milijuna.
E sad, da su tim parama plaćeni neki europski izvođači, onda bi u nas bila priča kako nama ne daje ništa, nego to ti Europljani – lopovi i kriminalci – preko nas – još većih lopova i kriminalaca – samo peru novce. Ko fol daju nama, a ono, ustvari, daju sebi, svojim firmama, proizvođačima i dobavljačima. Ali, vraga, posao na javnom natječaju – očito, nenamještenom – dobiju Kinezi.
Da smo mi na mjestu Austrijanaca i Nijemaca, pa mi bismo, da oprostite na izrazu, popizdili na te Hrvate. Mi njima dajemo pare, a oni posao za te pare, umjesto Strabagu, daju kome – Kinezima! Pa se sada kada je sve gotovo, kada su Hrvati konačno dobili ovaj velebni objekt od 2440 metara, na 13 raspona, iz Njemačke, kojoj su “nezahvalni Hrvati” na mala vrata pustili nelojalnu konkurenciju u dvorište, odnosno kinesku lisicu u kokošinjac, čuju optužbe kako su Kinezi u Hrvatskoj radili u robovskim uvjetima, a da su hrvatske vlasti žmirile na jedno oko jer im je bilo u interesu da se most što prije završi.
Što je lako moguće. Jer ni njemačke vlasti ne samo da su žmirile, nego su stiskale oba oka na stanje ljudskih prava u Rusiji sve dok su otamo dobivale jeftine energente. Stisnule bi ih one i danas, ali više ne mogu. Kao što ih nije, ruku na srce, uznemiravalo ni stanje ljudskih prava u Kini, a ni prava priroda tamošnjeg komunističkog režima, sve dok je People’s Republic of China (PRC) bila jeftina tvornica za njemačke industrijske divove. Tada ih nije brinulo to što su Kinezi bili puno slabije plaćeni od njemačkih radnika, ko što su i ovi danas, na gradilištu Pelješkog mosta.
Pa zato su VW i BMW tamo tvornice i otvarali! Da nisu, ostajale bi u Njemačkoj. A u njima bi i dalje radili Hrvati, gastarbajteri koji su još koliko do jučer stanovali po Dojčlandu u istim onim kontejnerima u kakvima danas stanuju Kinezi u Komarni. Jer nisu oni tisuće kilometara učinili da bi trošili okolo, nego da bi zašparali koju marku, odnosno euro, i podigli onu sirotinju što je ostala u Hercegovini i Dalmatinskoj zagori. Onda je to bilo u redu.
Ali danas, kad su se uloge zamijenile, kad su Hrvati kao ravnopravni ušli u EU, a Kinezi došli, preko Hrvata, u njemačko dvorište, kao što su nekad Nijemci dolazili u Kinu, kad globalizacija i liberalizacija pokazuje da ima i drugo lice, i dva kraja, kao i svaka batina, sada se odjednom naglo probudila i briga za prava kineske sirotinje koja radi u robovskim uvjetima, po 10 i 12 sati. Strašno!