Znate onaj vic s Mujom – a s kim bi drugim – u glavnoj ulozi, kad se ono ukrcao u krivu traku na autoputu, jedva izbjegavajući automobile koji su mu dolazili u susret, vozeći normalno, u pravom smjeru i pravoj traci: "Pažnja, pažnja, hitna obavijest svim vozačima, jedan se lik ukrcao u krivu traku na autoputu i vozi suprotnim smjerom", upozoravao je panično spiker s radija koje je bilo upaljeno i u Mujinu autu.
"Da jedan? A – svi!", bio je Mujin komentar. Jer, u njegovoj vizuri i iz njegove glave, nije on bio u krivu i u krivoj traci, nego svi drugi! Na Muju, lika iz vica, podsjeća pomalo i naš predsjednik Zoran Milanović koji o svemu i svačemu ima samosvojno i izdvojeno mišljenje. Koje vrlo rado objavljuje na "Fejsu". Ratuje sa svima, od baba do žaba. A kada mu se uzvrati, onda kaže da je "divljački napadnut"!
Skrola i surfa
Zašto je tome tako, možda je najpreciznije dijagnosticirao Žarko Puhovski.
- Predsjednik ima višak vremena, a manjak ovlasti. Drugim riječima, nema šta radit. A plaća mu, radni staž i socijalno idu. I onda, naravno, cijeli dan skrola po portalima i surfa po društvenim mrežama. Kao i većina Hrvata. Što bi drugo? I komentira. Zna o svemu sve, a ako i ne zna, ima o svemu mišljenje. I ne samo o svemu, nego o svakom.
Milanović u tome nikakav izuzetak. Slično su se ponašali i prethodni predsjednici, njegovi – što bi rekao Hasanbegović - predšasnici. I oni – odnosno one – su se, nakon Tuđmanove smrti i drastičnog smanjenja predsjedničkih ovlasti – dobrodošla izlika - u nedostatku bilo kakvog ozbiljnijeg posla bavili uglavnom zvizdarijama. Ispijanjem kave s građanima, otvaranjem i zatvaranjem stočnog sajma poput onog u Gudovcu, Maratona lađa na Neretvi, grljenjem nogometaša u svlačionici i davanjem bombastičnih izjava novinarima. Krušku pod njušku, pa znaš sve o čem te god pitaju.
A otkako je stigao "Fejs", nema više potrebe ni za medijskim posrednicima, kamerama, mikrofonima. Sad mogu pisati kad hoće i što hoće, o čemu god hoće, što god im padne na pamet. I svi će to prenijeti. Istog momenta. A onda se odmah užare internetske i društvene mreže, svi "klikaju" da vide koga je sad, ovom turom, predsjednik "opandrčio". Jer, on može reći sve o svakom, a o njemu - nitko ništa. Osim eventualno Plenkovića. Pa ga valjda zato Milanović previše i ne bada.
A svaki narod, kažu, ima političare, odnosno vodstvo i vođe kakvo zaslužuje. Pa smo tako i mi našeg predsjednika - koji ima najveći izborni legitimitet, jer je jedini od svih naših visokih dužnosnika izabran izravno – birali na našu sliku i priliku. Odnosno, izgleda da i mi svi, Hrvatice i Hrvati, odnosno građanke i građani Republike Hrvatske, imamo višak vremena, a manjak posla. Neki jer su na državnim jaslama, neki zato što posla nemaju, treći zato što ga i ne traže, četvrti jer su ostali bez njega zbog COVID-a.
ga trošimo na društvenim mrežama, komentirajući sve i svašta, odnosno svakoga. Naročito sada kada su kafići i teretane zatvoreni, pa ljudi nemaju drugog načina da se iskomuniciraju i ispušu, emocionalno i fizički istroše. Da mi imamo svoga posla, da se bavimo ičim suvislim i konstruktivnim, konkretnim i pametnim, teško da bismo se mogli baviti...zdarijama, osobito ne na društvenim mrežama. I to 24 sata dnevno.
Sami sa sobom
Pa čak i puno opasnijim stvarima nego što su to obične..zdarije. Jer, kad se već može s najviših adresa, u polemici predsjednika s udrugom B.A.B.E - ne kažem to ja, nego pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić - "olako spominjati i relativizirati žrtve seksualnog nasilja i njihove traume"...
Pa što onda i mali, anonimni Hrvati, koji su birali tog i takvog predsjednika, ne bi mogli, u mraku svojih praznih misli i šupljih glava, do kojih očito od vanjskog svijeta dopire samo svjetlost s ekrana njihovih mobilnih telefona, "relativizirati" i "olako spominjati" četverostruko ubojstvo koje je u crno zavilo "pola" Šibenika. I gotovo pa slaviti njegova počinitelja – koji je na koncu svojim činom, a poslije i samoubojstvom, trajno unesrećio i obilježio i vlastitu obitelj – "lajkajući" u desecima na jednom od postova morbidan prijedlog da mu se "dodijeli nagrada grada Šibenika".
Gdje smo mi to, kud idemo - svi skupa - i čemu li se nadamo? Je li vrijeme da se svi skupa o tom zapitamo, kako sami sa sobom, tako i kolektivno – među sobom?