Županijska Udruga "Izvor ljubavi", koja pruža pomoć djeci s teškoćama u učenju, i ove je godine organizirala Šibensku ljetnu logopedsku školu, koju su vodili stručnjaci iz Zagreba. Plan je bio da traje od 7. do 22. srpnja, ali je, zbog nedostatka financijskih sredstava za pokrivanje troškova održavanja, trajala deset umjesto planiranih petnaest dana. Naime, osim vjernih sponzora školice – Šibensko-kninske županije i JU-a Nacionalni park Krka – ove godine drugi su sponzori izostali, što je veliki hendikep za djecu s disleksijom, kojoj je svaki sat rada s logopedom i kineziologom iznimno bitan za razvoj i napredak u učenju.
– To je velika šteta jer iskustvo je pokazalo da ovakva vrsta rada s djecom koja imaju problema s učenjem donosi dobre rezultate. Školica je besplatna i svake godine u prosjeku imamo dvadesetero djece, koja u pratnji starijih dolaze u školu te uče u jednoj ležernoj atmosferi. Ono što je bitno jest da se s djetetom radi svaki dan, i to individualno – jedan sat je kod kineziologa, a jedan kod logopeda – kaže predsjednica Udruge Majda Ivanda. Škola, odnosno svakodnevne radionice s djecom, održavala se u prostoru Udruge u Ulici Stjepana Radića, u Šibenčanima znanom plavom neboderu.
Ove godine školicu je pohađalo 18 djece, u dobi od pet do 13 godina, a s njima su radili stručni suradnici školice Željka Butorac i Dunja Mukavac, profesorice logopedije, te Karlo Butorac, profesor kineziologije. Prva tri dana u Šibeniku je bila i profesorica psihologije Gorana Hitrec, koja je održala savjetovalište s roditeljima djece s teškoćama u učenju. Dala im je svoje mišljenje i savjet kako postupati s djetetom, a nakon završetka škole dobili su i mišljenje logopeda i kineziologa.
– Važno je ne stati raditi s djetetom i pridržavati se izreke "I u disleksiji idem dalje" – rekla je Ivanda.
– Govorne teškoće koje se javljaju u ranoj dječjoj dobi sve su prisutnije – kaže profesorica logopedije Željka Butorac – zato što je govorna stimulacija sve rjeđa, posebno male djece u dječjem vrtiću.
– Djeca su izložena govoru same djece, jer jedan odgojitelj na toliki broj djece ne može biti adekvatan model kakav su nekada bili bake i djedovi. Dakle, dijete koje ima teškoća s govorom najčešće poslije ima i teškoća s čitanjem i pisanjem, a jedan broj djece ima teškoća i s matematičkim računskim operacijama. Struka to naziva specifične teškoće učenja, zato što su to djeca uredne inteligencije i senzomotorno su u redu. Oni imaju nekih blokada koje onemogućavaju da se razviju funkcije koje su potrebne za učenje u školi – kaže Butorac.
Među polaznicima ovogodišnje ljetne logopedske školice bile su i dvije petogodišnje djevojčice koje imaju nerazvijen govor i jezik, te se s njima mora hitno raditi kako bi razvile predvještine koje će im biti potrebne za čitanje, pisanje i računanje.
– Ima i djece koja su završila prvi razred osnovne škole, koja su počela s tehnikom čitanja, ali im ne ide. Djeca iz trećeg, četvrtog, petog ili sedmog razreda imaju velikih problema u učenju zato što im ne ide čitanje, pisanje i računanje. Najstarija polaznica ovogodišnje školice ima 14 godina i prvi put je naučila tablicu množenja uz pomoć prstiju, te naučila način kako će sebi pomagati u tehnikama razumijevanja onoga što pročita – govori Butorac, te dodaje da su tijekom deset dana rada s djecom i roditeljima nastojali osvijestiti gdje je problem, naučiti ih osnovnim tehnikama kako sebi pomoći i, što je vrlo važno, ne smije se stati.
Nakon desetodnevnog rada djeci s teškoćama u učenju i njihovim roditeljima ostaje da vježbaju svaki dan najmanje 15 do 20 minuta kako mali mozak ne bi zaboravio usvojene tehnike. U tom smislu iznimno su važne motoričke stimulacije, a to je bila zadaća kineziologa koji ih je njima učio.