Iz našega baula ovog smo puta izvukli priču o životinjama, na neki način i posvetili ga njima. I onima koji ih vole. Ne kaže se bez razloga: tko voli životinje, voli i ljude. Tako bi bar trebalo biti.
Nažalost, ima i drukčijih „pristupa“.
Pozornost nam je, još prije deset godina privukla jedna umilna, šarena mačka koja viri kroz odškrinute škure prozora jedne stare kuće na Gorici u kojoj nitko ne stanuje. Kao da je željela dozvati: “Ljudi, pustite me vanka“.
Ušli smo kroz vrata koja nisu bila zaključana na prazan kat bez namještaja. Prišla nam je mijaučući, kao da nešto moli
Ostalo nam je otrčati do obližnjega dućana, kupiti joj hranu i uzeti posudu s vodom.
Nakon desetak minuta kao da nas je jedva dočekala, gledajući nas svojim velikim zelenim očima. Ganutljivo. Osjetila je da joj je došla pomoć i navalila je na hranu.
Ostavili smo joj još dobru hrpicu i izašli, ostavivši vrata otvorena. Izašla je odmah za nama pred prag kuće i stala se umivati, sita i zadovoljna.
U gradu ima dosta onih koji ih hrane, pa i udomljuju. Ali nažalost i takvih koji mačkama umjesto hrane bacaju - otrov. Jedna takva osoba je na prijavu građana i prekršajno kažnjena.
Divan prizor u divljini
Drugi je prizor s dosta udaljenog kraja, a zbio se na obroncima Dinare u strogo zaštićenome lovištu kod Knina, Surupu, pravoj dinarskoj prašumi. Ondje smo došli s kninskim lovcima da nam pokažu kako se brinu o divljači, među kojom je najbrojnija „kolonija“ divljih svinja - veprova.
Donijeli su sobom veću količinu svježega kukuruza i klipove rasuli po tlu među stablima borova. Uspeli smo se na jednu „čeku“ i čekali. Ubrzo se iz grmova pojavila velika ženka, krmača, a za njom sedam prelijepih prugastih veprića. Divan prizor u divljini. Okupljeni, stali su jesti kao u „svojoj kući“, gdje su zapravo i bili. A majka im je otišla još po neke.
Gledali smo tako te životinje, koje su se doimale gotovo pitomima, razgovarajući šapatom i ne remeteći njihov mir u pravoj prašumi blizu granice s BiH.
- Stalno smo na terenu, u pokretu rekao je jedan iz kninskog Lovačkog društva, nadziremo ovo zaštićeno područje i hvatamo se u koštac s krivolovom koje se ovdje bilo razmahalo. Iz naših krajeva i iz susjedne države. Imali smo i znatnoga uspjeha. Mnogi su otkriveni i kažnjeni.
Na kraju, štititi prirodu ne znači samo zasaditi bor. Štititi je treba i sa svime živim u njoj. Sprječavati one koji životinje tamane, ma kakve motive imali i koji često graniče s običnim sadizmom.
I da ponovimo ono s početka teksta kao „obrat poučka“: Tko voli ljude, voli i životinje.