Danima je Rus Jevgenij Borisović Grišin s kalašnjikovom u ruci čuvao ulaz u sklonište svoje zgrade na Šubićevcu. Kao (privremeni) hrvatski branitelj i sjajni ruski sportaš, u čijoj je privatnoj riznici bezbroj odličja s olimpijskih igara, te svjetskih i europskih prvenstava.
Rujanski rat Grišin je dočekao kao vaterpolist šibenskog Solarisa. Zajedno sa suprugom Svetlanom, profesoricom tjelesnog odgoja na prvi se pogled zaljubio u Krešimirov grad. Svetlanu je, pak, u šibensku filijalu tvrtke „Astra“ zaposlio vaterpolski zanesenjak Joško Santini. Bračni par Grišin prihvatio je, kažu, sve šibensko: od vaterpola do zajebancije, od kužine do pisme.
Svetlana je i prva upozorila Jevgenija da bi ratni vrtlog mogao zahvatiti Šibenik. Slučaj je, pak, htio da se u trenucima teške bitke za Veliku glavu, kao uvertire Rujanskog rata, Ruskinja Svetlana nađe u skloništu svoje tvrtke, kad je zazvonio telefon iz Moskve.
- Što se to događa u našem Šibeniku – pitao je svog prijatelja Santinija Anđelko Runjić Bambe, jugoslavenski veleposlanik u Moskvi.
Svi spremni
A kad mu je Santini bez dlake na jeziku otvorio dušu glede JNA i pobunjenih Srba, Bambe je u stilu Mladena Delića zavapio:
- Ljudi moji, je li to moguće!?
Četrdesetak dana poslije Šibenčanin Runjić se, kao i većina veleposlanika hrvatskog podrijetla „stavio na raspolaganje novoj hrvatskoj državi“. Potom je slijedilo neizbježno. Grišin se, zbog nemogućnosti treninga i natjecanja, vratio u Moskvu, a Runjić na svoje staro radno mjesto, profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Baš kao i Grišina, šibenski rujanski rat je neizbježno dodirnuo i ostale sportaše. I dok se većina hrvatskih klubova i igrača formalno „stavila na raspolaganje kriznim stožerima u svojim gradovima“, na Šubićevcu se otišlo puno dalje. Na prvu crtu bojišnice krenula je većina prvotimaca, funkcionara i djelatnika HNK Šibenik. Trener(i bivši reprezentativac) Nikica Cukrov, kapetan momčadi (i kasniji šibensko-kninski župan) Goran Pauk, oružar Mario Veleglavac, fizioterapeut Ivica Šunjić, veterani Goran Jurišić i Nebojša Pešić…
Ništa drugačija atmosfera nije bila ni na Baldekinu, gdje je (kasniji hrvatski izbornik i trener svjetskog glasa) Neven Spahija odjenuo odoru hrvatskog policajca, te gotovo svakodnevno slao privatna ratna izvješća telefonom preko Atlantika svom najboljem prijatelju Draženu Petroviću.
Košarkaše Šibenke je vijest o mogućem žestokom napadu na Krešimirov grad zatekla na turneji po Švicarskoj.
- Prekidamo turneju sa željom da se što prije vratimo kući – uzeli su stvar u svoje ruke veterani Nenad Slavica i Predrag Šarić poslije dojave iz Šibenika da bi moglo biti vraga. I svi su ih poslušali, osim ondašnjeg trenera prve momčadi Zadranina Josipa Gjergje, koji je, „iz svojih razloga“, ostao u Švicarskoj.
- Šofer je vozio kao lud švicarskim i talijanskim cestama. Mi smo praktički u zadnji tren prešli Šibenski most prije dolaska JNA i pobunjenih Srba – sjeća se ondašnji prvotimac, košarkaški veteran Živko Badžim.
Momcima, naučenim na nadmetanja, ali i sportska prijateljstva s igračima iz drugih republika bivše države, rat se doimao još strašnijim, neprirodnijim. Posebice u trenucima, kad je na više nego neugodan način proradila neprijateljska propaganda.
„U uličnim borbama u Šibeniku kao snajperisti su ubijeni košarkaš Predrag Šarić - Šiši (op.p. riječ je o ocu hrvatskog reprezentativca Darija) i njegov brat Darko“, objavio je senzacionalnu, ali lažnu informaciju dio srpskih medija. I kako onda u tim trenucima ne poslušati Joška Šupu, tajnika Šibenke, koji je zavapio:
- Moramo to što prije zanijekati, otkriti pravu istinu. Rujanski rat će brzo završiti, a ja ne mogu ni zamisliti momčad Šibenke bez mog prijatelja Šišija.
Ma kakav snajperist!
Redakcija „Slobodne Dalmacije“ je oduševljeno prihvatila naš prijedlog da intervjuiramo Predraga Šarića, a pogotovu cinični naslov teksta „Razgovor s ubijenim košarkašem“!
- Ma kakav snajperist. Od prvog dana Rujanskog rata stojim s puškom u ruci pred skloništem. Sa željom da zaštitim svoju obitelj i rodni Šibenik – otvorio nam se, među inim, Šiši.
U nastojanju da damo pozitivni doprinos nesmiljenom propagandnom ratu telefonom smo potražili Beograd i Sarajevo. Urednik beogradskog tjednika „Koš“ Vlada Stanković i kolegica iz sarajevskog „Oslobođenja“ Olga Đoković objavili su u svojim novinama spomenuti intervju pod naslovom „Razgovor s ubijenim košarkašem“. Potom smo Olgi, inače bivšoj košarkaškoj reprezentativki, predložili da isti tekst pošaljemo Dragiši Ćosoviću iz, onda, popularnog sarajevskog tabloida „As“. Novinaru, koji je nerijetko ljetovao u Šibeniku, te posebno guštao u klapskoj pismi „Dalmacijo slušaj ovo, ja te volim i gotovo“. Olga nam je, međutim, odlučno uzvratila:
- Nemoj ni pokušavati. Ćosović se već pridružio Radovanu Karadžiću i ostalima na Palama!