Priča je iz prve ruke, friška, otprije koji dan – u jednom od razvikanijih mjesta šibenske rivijere prodaje se teren uz more, "prvi red", 1500 četvornih metara ili, što bi mi kolokvijalno rekli, kvadrata. Ima jedan mali problem – nema pristupnog puta, ali na toliku kvadraturu i to se da riješiti. Ima se od čega odvojiti! Cijena? Prava sitnica! Čovik, odnosno vlasnik traži 1250 eura. Po metru četvornom! "Pa je li on lud, tko će mu to kupit?!" - bila je prva reakcija mog kolege koji je zajedno sa mnom slušao tu priču.
"Ma čuj, može on pitat koliko oće, ali tko će mu to dat? To je skoro dva milijuna eura, i to samo za teren? Neće on to nikad prodat za te novce!" - nastavio je moj prika obrazlagati svoj zdravorazumski, radničko-proleterski rezon.
No, naš je sugovornik – puno bolje verziran u svijet kapitala od nas dvojice novinarskih "gologuzana" – imao jednostavan rezon. "Prodat će on to! Nije to toliko pretjerana cijena. Znate zašto? Razlog je jednostavan. Zato što takvih terena više nema! A potražnja je ogromna! Nismo mi više sami. Pola Europe želi na hrvatsku obalu!"
Sve je otišlo u nebo
Da se uz more gradi leva-leva, vidljivo je bilo već i s broda Nacionalnog parka kojim su se novinari vraćali s komemoracije na Kornatima za postradale vatrogasce. Nikad se nije više gradilo što u koroni – kazali su nam Murterini, pokazujući čitave blokove novih kuća ili bolje reći stambenih zgrada s apartmanima za iznajmljivanje, prodaju, što su se raširili unaokolo murterske vale.
Lako ih je prepoznati, jer se razlikuju od starijih, murterskih kuća – mahom su bez krova, modernijeg arhitektonskog izričaja. Vlasnici su uglavnom Zagrepčani, koji su otok davnih dana izabrali za svoju omiljenu ljetnu destinaciju, ali ima ih i sa svih drugih strana. Ni građevinari nisu više nikad radili. Svi imaju posla, vele nam. Najveći im je problem što nema dovoljno radnika, osobito meštara, zidara, keramičara, a i što je građevinski materijal poskupio. Željezo, čelik, inoks, beton, cement, drvna građa, sve – i to do sto posto, o čemu je nekidan govorio i šibenski poduzetnik Mate Burić, vlasnik MIAB-a.
Dakle, sve je otišlo u nebo, a s potražnjom raste i cijena građevinskih terena, uz more. Kojih, tu je naš sugovornik s početka teksta u pravu, nije ostalo puno. A stvari što su rjeđe, to su skuplje. Na obalnoj crti više nije ostalo dovoljno mjesta ni da se šugaman stavi, a kamoli da se nešto novo izgradi. Za svaki metar plaže vode se pravi ratovi. Oni koji su svoje prijašnje uzurpacije legalizirali sada bi da se "uvede red", jer im ide u prilog, kad su oni sami zauzeli najbolje pozicije.
A kaos više ne odgovara ni općinama, koje su od legalizacije punile proračune. Jer, sad moraju graditi nove ceste, širi vodovod, novu kanalizaciju, jaču struju, odvoz smeća, javnu rasvjetu. Troškovi svega toga puno su veći nego što se ubralo legalizacijom. I već potrošilo. Zato se na obali sve teže može graditi kao što se gradilo prije, skroz bez papira, bez dozvola, sasvim divlje. Javnost se senzibilizira, vrši pritisak da se to ludilo zaustavi, postoje društvene mreže, okači se na njih fotka ili film snimljen mobitelom, proziva od Marka do Janka, načelnika općine do predsjednika države. Ništa Milanovića nije tako koštalo kao Vruja. I Stipe Latković.
Potleušice se gumicom brišu
I gdje će ta divlja gradnja, odnosno graditelji, sada, kada je obala postala nedostupna domaćima? Nestat će? Taman posla! Pa, to se pokazalo kao najunosniji, odnosno jedini isplativi posao u Hrvata. Dok mi držimo oko na uvalama, pametni su se već prebacili preko magistrale, preko brda u zagoru, koja je već sada pravi eldorado za novu hrvatsku "turističku priču". Po starom, obalnom receptu. Tradicionalna sela i fizički nestaju, kamene potleušice brišu se kao gumicom, a na njihovim se mjestima grade leva-leva vile s bazenima na osami, apartmani za iznajmljivanje, turistički OPG-ovi s izvornom ponudom.
Tereni bagatela, ili ljudi čak grade na svom, a nitko im ne traži ni dlaku u jajetu, odnosno u papirima. A ponajmanje siromašne i demografski opustošene općinice, koje bi da se "opare" na isti onaj način na koji su se već "oparili" svi drugi na obali - Rogoznica, Primošten, Murter, Tisno i(li) Vodice. I svi drugi do također.