Dobri duh i zaštitno lice splitske trajektne luke, pomorac i sveučilišni profesor Ante Mrvica ispraćen je u mirovinu kamerom koja mu se uspjela približiti kao blizak član obitelji i slikom koja je u gledateljima majstorski probudila sva osjetila...
Tim je riječima povjerenstvo Hrvatskoga novinarskog društva obrazložilo nagradu "Žarko Kaić" za 2018. godinu koju su za snimateljski prilog reportaži "Samo je jedan Mrvica", emitiranoj u emisiji "Puls" Hrvatske televizije, dobili Goran Bunjevac i Milan Živković, snimatelji dopisništva HRT-a u Šibeniku.
Ima li boljeg i svečarskijeg povoda za razgovor ugodni s Bunjevcem i Žikom, prekaljenim snimateljskim dvojcem koji s jednakim žarom, kao i prvog dana kad su se prihvatili televizijske kamere, odrađuju sve zadatke neovisno o složenosti, zgusnutim terminima snimanja, terenskim i vremenskim uvjetima i svim scilama i haribdama njihove struke?! Nema. No, lako je to reći. Trebalo je njih dvojicu "privesti" na kolegijalnu kavu barem pola sata, a to se umalo pokazalo nemogućom misijom. Goran se taman pakirao za službeni put u Helsinki, a Milan je jednom nogom već bio na terenu. Samo zahvaljujući sreći, na kraju završismo u najbližem kafiću do kojega im je, u otprilike 20 metara hoda, na nagradi čestitalo troje prolaznika.
Ne računajući jednog vozača koji je zaustavio cijelu kolonu vozila iza sebe samo da pohvali šibenske snimateljske laureate.
Od smetlara do gradonačelnika
- Čar ovog posla je da znaš sve ljude, od smetlara do gradonačelnika. Ovo je mali grad, a svaki dan smo sa svima, i na brodu, i u gradskoj upravi, i na Šubićevcu, Baldekinu... Zato i moj sin kad mu predložim da odemo na pizzu, odma ispali: šta ću ić s tobom kad će ti se javit 160 ljudi - objasnio je Žika u startu genezu popularnosti među sugrađanima.
- Nema 'ko nam nije čestita - nadovezao se Bunjevac - kolege iz našeg i drugih studija, prijatelji, poznanici... Evo, prije neki dan kupujem kruv na pijaci i kažem ženi iza pulta da mi dade jednu malu "šlapu", a ona će meni: aaa, pala je nagrada, jel? A nisam ima pojma da uopće zna di radim.
Sretni su i zadovoljni bili moji sugovornici što je upravo u šibensku redakciju HRT-a stigla prva velika nagrada tehničke struke za snimateljski uradak i što ih je za nju kandidirala Sanja Jurišić, donedavna kolegica iz istog studija koja se u međuvremenu zaposlila na Novoj TV. Upravo je ona, rekoše, i inicirala i novinarski realizirala reportažu o legendarnom Anti Mrvici, a na prilogu su surađivali tehničari Mošo Karabuva i Zlatko Dizdar, dok je za montažu bio zadužen Jasmin Bećirević.
U nagradi, naglasiše, participira i Borka Juras Slamić, njihova šefica u Šibeniku koja je procijenila da je vrijedno poslati svoje ljude i kameru na cijeli dan na Žirje, ali i emisija "Puls" što ih je odabrala za taj zadatak. Dakako da ni ova reportaža, kao i brojne druge, nije prošla bez anegdota.
- Trajektom smo tu večer došli na Žirje, a Mrvica nas je dočeka i pripremija večeru. I sidimo mi tako na teraci, ćakulamo i pijemo crno žirjansko vino, kad će ti Mrvica u jednom momentu: Sanja, 'ajmo mi na brod lovit hobotnice! Može, reče ona njemu, a meni će na mote: šta je, oćemo..? A di ćeš, motira sam joj, noć je, mrak je, kako ćemo s kamerom po grotama... Ostalo je na tome da ja prosudim. I ode ona s Mrvicom, a meni odjednom proradija kliker. Kažem ja svom asistentu Zlatku Dizdaru: Čuj, znaš šta je, ona je neki magnet, za nju se lipe sve moguće ludosti. Diži se, moramo ić snimat, jer će se još dogodit da kit ispliva u Koromašni! I tako smo mi krenili s kamerom po tim grotama, a oni s brodom na moru i uspili smo snimit kako se vata hobotnica. Oni koji to nikad nisu vidili, mogli su u reportaži bez ikakvog sceniranja i falširanja, baš onako kako je bilo - prisjetio se Bunjevac.
U ležernoj ćakuli, spomenusmo se i njegovih i Žikinih snimateljskih početaka. Goran je, reče, najprije počeo kao asistent kamere prije 17 godina, a da o kameri, kao ni samoj televiziji, nije skoro ništa znao. Bio je u potpuno drugoj branši, dok je Živković na televiziji više od 20-ak godina.
'Legenda Granik nas je sve naučija'
- Doša sam s radija i spomenit ću najprije Davora Šarića, diplomiranoga filmskog snimatelja i moga glavnog učitelja i televizijskog mentora. To je čovik koji je sve nas mlađe naučija osnovama televizijskog snimanja i uputija u tih prvih deset zanatskih postulata. Kad ih jedanput naučiš i zapamtiš - to je to! To je sa stručne, snimateljske strane, a vamo, s novinarskog aspekta, iskustvo rada s legendarnim Antom Granikom, doajenom televizijskog novinarstva je nemjerljivo. A šta je zanimljivo, Ante Granik je čovjek koji nikada nije zavirija u objektiv kamere i reka: daj da vidim šta radiš. On je prepušta svom snimatelju da on radi svoje - unio je Žika dozu sentimenta u priču.
- Ante nas je - nastavio je Goran - zapravo, naučija na terenima biti i bahat, i skroman, sve u ovisnosti o trenutku. Njemu je snimatelj uvik bija u prvom planu. On je svog snimatelja štitija ko Boga. Gleda sam ga i učija. A u te prve snimateljske korake krenija sam u nekom fušu, preko Davora Šarića. Moram kazati da sam i od Tomislava Krnića, također akademskog snimatelja, dosta naučija, radija sam s njim na par projektića. Naučija sam, na primjer, dosta o svjetlu, kadriranju... A onda sam učija i od svih kolega u studiju. Gleda sam, tako, te snimke, strašno me zanimala kamera i te jedne godine, kad je Tomislav otiša, Ante Granik me je pita: Mali, je l' ti želiš bit snimatelj? Objeručki sam prihvatija i tako sam krenija.
Danas se ni jedan od njih dvojice, priznadoše, ne mogu zamisliti u drugom poslu bez obzira koliko ovaj u kojemu rade zna biti turbulentan i zahtjevan.
Nema Božića, Nove godine
- Moraš u svojoj glavi namistit software da ne ideš u petak u tri sata kući, da radiš subotu i nedilju, Božić, Badnjak, Novu godinu, da te dižu u dva sata s ručka jer gori Jadrija, da nemaš fiksno radno vrime... A onda kad se na to navikneš, postaje fenomenalno. Bar za mene. Upozna sam milijun ljudi, bija na milijun mista, odrađiva stotine stvari... Ne bi ga minja ni za jedan posal na svitu - iskren je bio Žika.
- Ista stvar. Žena mi radi u Marini Hramina na Murteru i sami smo s našim malim Leonom koji ima dvije godine. Sve te obiteljske obveze, u takvim okolnostima, nije jednostavno organizirati, ali kad se nešto voli, onda se u svemu uspjeva. Moram zato zahvaliti mojoj sestri Nedi koja često uzme maloga na cili dan i pričuva ga. I kad sam bija na Žirju, Leon je bio kod Nede. Naši su poslovi, u biti, nepredvidivi i nikad se ne zna kad ćemo kući s terena. Ipak, nema tih para za koje bi ga prominija - zaključio je Goran.
Kad je već riječ o - parama, recimo i to da ih, uz svoje nagrade, samo Žika i Goran nisu primili. Razlog je: nisu članovi HND-a. Ali, nije u parama sve.
Iz spektra anegdota, Žika izdvaja jednu iz zaleđa Primoštena u godinama predsjednikovanja Stjepana Mesića.
- Idemo na snimanje za koje se doznalo zadnji sekund. Sad, je li bilo otvaranje vodovoda ili nečega drugog, ne znam točno. Znam da je Mesić sika vrpcu, a mi smo zakasnili. Šta sad? Otvorija se vodovod, a mi nemamo vrpce. A ja do Mesića pa kažem: Predsjedniče, ispričavam se, HTV je. Tribali bi prisić vrpcu. I sad vidiš, opet se vuče vrpca, opet idu škare. Svi gledaju šta se događa, a ja sniman.
'Oženili' se zbog posla
Goranu će, veli, jedan požar na Jelinjaku ostati u trajnom sjećanju.
- U tri sata ujutro zvoni mi telefon. Kaže mi Borka: Diži se, gori Jelinjak! Odi u studio, uzmi kameru i idemo odma tamo. Kad smo prišli brodaričkom mostu, svugdi na obzoru je svitlilo od vatre u daljini, a prid nama se stvorija policajac. Kaže on nama: ne možete proć. A tada još nismo imali službene aute s oznakom HRT-a. Ne znam ni sam kako mi je to palo na pamet. Znam samo da sam reka bez razmišljanja: Čovječe, moram ženu vozit na aerodrom! Iša bi priko Primoštena Burnoga, pa na Trogir. Pa je l' znaš kud ćeš proć - pita me je. Znam, reko'. 'Aj vozi-odvratija je. Tako mi je Borka postala žena samo da bi došli do terena i da bi mogli snimit Jelinjak u plamenu.