Jedino cvijeće s kojim je Ljiljana Jurišić donedavno imala posla, bilo je ono u pitaru. Ili ono u buketu s kojim je njezin otac redovito znao obradovati njezinu majku s kojom je počeo ljubovati prije nego je otišao u partizane. A ona ga je čekala, ne znajući ni je li živ, i hoće li joj se ikada vratiti. A onda kad se vratio, nastavili su gdje su prije rata stali, s ljubovanjem. I cvijećem.
Već ovako na prvu izgleda kao jedna prekrasna ljubavna priča s happyendom, od koje bi se u Hollywoodu snimio hit i napravio film, ali za Ljilju – koja je u međuvremenu od Zatonke postala Crnička - to su prekrasne uspomene na pokojne roditelje koji su živjeli – rekli bi Zagrepčani – kak taubeka dva. I jako se voljeli, do smrti. U devedeset i četvrtoj, oboje!
A u svemu tome neku je ulogu očito igralo i cvijeće kojem se ona posvetila tek kad je otišla u mirovinu. Ustanovivši da ima zlatne ruke. I da joj se primi sve što u zemlju ubode. Pa raste, lista, cvjeta, grana se, zeleni i šareni. A ona sjedne onda u svom crničkom dvoru, raskomoti se na udobnim katrigama od ratana, ulije malo rožolja sebi i svome Bošku – ako ovaj prije toga nije klisnuo u popularni dolački kafić, u Fausta.
A svi ga, kako je to kod nas već red i običaj, zovu po gazdarici, Kod Meri. Ali, ništa zato – ulit će se onda kap domaćeg likera susjedi Duški Krnić, ili nekom drugom dragom gostu i namjerniku, prijatelju ili prijateljici, kojih u ovom dvorištu nikad nije nedostajalo. Pogotovo sad kad je cijelo u cvijeću. Navraćaju i ptice, kosovci, svako jutro, a di neće ljudi.
Za sve je kriva smokva
A sve je, kao i mnogo toga drugog lijepog, počelo slučajno.
- Kada je prije jedno sedam godina stara smokva podigla svojim žilama pod i sve ruvinala. I onda smo odlučili da ćemo sve to uredit konačno. I jedna mi je susjeda dala dva mala pitarića hortenzija. I od ta dva mala sam ja rasadila sve ovo oko nas. Dvadeset i dva! A ima ih sigurno i više. Kao što ima i vodenica, i đirana, i ovih dubrovačkih koralja. Koji nekima ne uspijevaju, neće nikako, a meni se prime u tren. Samo otkinem vrh, zataknem u zemlju, u on krene. Ajme da ih vidite sad u lito. Neće se grane vidit od pustih cvjetova! - priča nam gospođa Ljilja, koja, u svom dvoru, kao u engleskom parlamentu, vodi računa o Gornjem domu, a muž Boško – kojeg ona od milja zove Bole – o Donjem domu.
U kojem su pored konobice s roštiljem, za druženje, i mali vrtal s pomidorama, blitvom, raštikom, selenom, petrusimenom, pa čak i batatom, vide se već i zeleni fažoli. I šljive se već plave – na jednoj strani stabla plave, a na drugoj žute.
Ima i on izgleda zlatne ruke, ne samo za elektroniku, što su znali svi oni koji su s njim radili u Bolnici, u službi održavanja, ili dok su mu nosili TV na popravak u RIZ-ov servis, u kojem je prije rata bio šef.
Nego, evo i za zelenjavu, u kojoj se pokazuje kao pravi crnički Mičurin. Jer, od šest reznica limuna koje je pripremio za sadnju u male plastične ćikare za kavu primilo mu se svih šest – naš je fotoreporter Ante iskreno fasciniran.
'Sve do jedne! Ne moš čovče virovat!' A di su još tu i barakokule, pa masline, bajam, žižula, mandarina. Skoro da ovdje ima više voćnih i povrtnih vrsta nego kvadrata. Iz svakog kantuna i pitara nešto raste i cvita. Čak i kapari!
Nije sve u novcima
- Ante, znaš u čemu je tajna? Kupila san Bošku za rođendan kopačicu! Pa više nema izliku da nema s čim iskopati vrtal!' - smije se naša domaćica, koja se s mojim Antom zna još dok su radili zajedno u TEF-a – ona u tamošnjoj ambulanti, kao medicinska sestra, a Ante u tvornici i oko nje.
- ' I kakav je bio kao pacijent?' - pitam ja, a ona se smije – 'Onda je bio mlad, pa ga nije ništa bolilo. Uglavnom je dolazio pričati viceve!'
U svakom slučaju, Ante je standardno zamolio supružnike Jurišić da zapamte gdje su stali na fotkama – kako bi se mogli pripoznati – pa je pitao Boška – ipak su oni oba stari Crničanci.
- Čuj, reci ti meni, koliko tebe ovo njezino cviće zapada svaki misec, kad ti stigne račun od vode?!
- Kad skontan još dekote, gnjojiva, i sve druge troškove, toliko da bi joj moga svake subote puste bukete kupovat, bez da se muči i trudi, oko njega. Al, šta ću, kad ona to voli! - završio je Boško priču onako kako je završava svaki normalni dalmatinski muž.
Učini kako žena kaže, i neš falit! Ne triba ti Google! Ona zna odgovore na sva pitanja. Pogotovo ona nepostavljena!
Al, opet, nije sve ni u novcima. S njima se može platit puno toga, ali ko može platit ono kad Ljilja – kao i svako drugo normalno čeljade – sidne među svoje hortenzije, u hladovinu, u zelenu oazu između kamena i betona, pa uzme knjigu, pa gleda, uživa, meditira, a ono oko nje sve miriše, pupa, raste, pusti glazbu, Queen i Fredya Mercurya..
.E, onda se odnekud začuje ono staro, dobro poznato, šibensko i arsenovsko, za ovo naše 'teke i zeru' – 'Ko ovo more platit, ovo nema cine, nije za dolore, nije za štrline. Ko ovo more platit, toga nigdi nima, drži me ka cima...'