Već sedmu godinu stranica najdoktor.com objavljuje popis najboljih doktorica i doktora po izboru pacijenata u Republici Hrvatskoj. I već godinama, među tima koji su nam bili, i još uvijek su naj, naj, u svemu naj, neka su imena i lica poznata i šibenskim pacijentima, poput ginekologa Dina Markovine, zaposlenog u Općoj bolnici Šibensko- kninske županije.
Ovo je izbor u kojem nema laži i nema prijevare, u kojem se ne bira ni po babi ni po stričevima, u kojem se ne namješta, nego te biraju oni s kojima si bio kad je bilo najteže. Ili nisi bio. Trećeg nema! Zato je ova titula, odnosno priznanje, tako posebno. I zato tako imponira.
Da stvar bude ljepša, a i zanimljiva, iako već šestu godinu radi u Šibeniku, dr. Dino Markovina je 47- godišnjak, rođen u Splitu, a za sebe će reći da je, zapravo, Žrnovničanin. Medicinski fakultet završio je u Splitu, gdje je proveo i specijalizaciju, a specijalistički ispit položio je u Petrovoj, u Zagrebu, a sada trenutno, kako nam je kazao, dovršava subspecijalizaciju iz uroginekologije, isto tako u Petrovoj u Zagrebu.
- Naravno da vam je drago kad pacijenti na osnovi nekih svojih iskustava valoriziraju vaš pristup i rad, i onda to dovede do toga da se nađete na nekoj ovakvoj listi, najdoktora. To se dosad nekoliko puta desilo, i eto ga...- skroman je naš doktor, kojem je, kaže, vrlo teško reći kako njega netko drugi vidi. Svakom je, pa tako i njemu, najteže govoriti o sebi.
- Ja znam da se trudim, kao i svi moji kolege i drago mi je da je to prepoznato, da netko s druge strane smatra da je dobio kvalitetnu medicinsku uslugu i poštovanje. Sve ono što zapravo zaslužuje dobiti kad dođe kod liječnika - veli dr. Markovina koji i nije baš od velikih riječi.
- U radu s ljudima treba, pored ostalih stručnih znanja i vještina, poznavati i osnove, ili čak i malo više, psihologije. Da nađete osnovni pristup pacijentu i da kroz taj pristup pristupite i do njegovih tegoba i onda ih filtrirate, po nekom intenzitetu, jačini, da utvrdite, što ga smeta i onda ste bliži nekakvoj dijagnozi. Liječi se čovjek, a ne samo bolest, i uvijek morate imati njegov kompletan psihološki profil u vidu. Čovjek je jedna cjelina i to vam omogućava da postavite dijagnozu i uspješno liječenje na koncu. To, dakako, zahtijeva i malo vremena, kojeg istini za volju i nemamo baš previše, ali s vremenom mi liječnici skupimo i iskustva, pa smo u stanju napraviti i neku brzu procjenu situacije i tegoba i pacijenta koji mu je pristupio. Morate biti u stanju uspostaviti komunikaciju i povjerenje, i onda to dalje ide kako treba.
Prosječan dan
Kako počinje prosječan radni dan nekoga tko živi u Solinu, a radi u Šibeniku? Kad se ustaje?
- Već oko šest sati ujutro. Nekakav prosječan radni dan traje od 7 do 15 sati... Ali vrlo rijetko mi imamo prosječan radni dan, jer mi i izvan ove korone možemo biti raspoređeni na različita radna mjesta - od polikliničke ambulante, odjelne ambulante, operacijske dvorane, rađaonice. Zatim imamo dežurstva i pripravnosti, tako da nama nijedan dan nije isti. Jer, u jednom danu pokrivamo i različite dijelove odjela, a možete i cijeli dan biti u sali, ili rađaonici, ambulanti, ili jedno, drugo i treće.
Koliko putujem do posla? Pa, nekih pedesetak minuta umjereno brze vožnje. Ja sam na to sad naučio i ne gledam na to kao na nešto posebno, to više što nisam i nikakav izuzetak. Ima dosta djelatnika šibenske bolnice koji ne žive u Šibeniku. To mi je čak prilika da se opustim, vozim se najčešće sam, pa pustim laganu muziku, razmišljam. Što slušam od muzike? Asti... - uteku doktoru Markovini oni prepoznatljivi, tipično splitski izrazi.
- Puno toga. U zadnje vrijeme najčešće mi iz zvučnika svira jedan američki kantautor John Prine, zatim jedan norveški DJ, Todd Terje se zove, pa onda Uriah Hepp, The Doors, jazza, svega, svašta se vrti, dobre glazbe, slušam Hrvatski radio, drugi program, ima puno dobre glazbe, pa čim nešto novo načujem, istražujem dalje. Tako da ti momenti putovanja za mene nisu izgubljeni, kroz njih se relaksiraš, opustiš, kroz muziku posvetiš sam sebi, i tako... - interesantan je dr. Dino Markovina.
I jednostavan. S jednostavnim i brzim odgovorom na pitanje "Što vam je najdraže u poslu?"
- Kad nekom pomognem! Moja je struka takva da rijetko prođe dan a da nekomu ne spasiš život. S obzirom na to da se radi o porodima, djetetu ili trudnici, a često puta i jednom i drugom. Ali, ne razmišljaš tako o tome, nego kao o svom poslu, i cilj ti je da sve ispadne dobro. Recimo, imao sam nedavno jedan slučaj, jednu trudnicu koja je dobila bebu, i na taj sam slučaj baš ponosan, jer po svemu, moglo je završiti i drugačije, s bebom. To je od početka išlo nekako ukrivo, loše, ali eto, uspjeli smo doći do poroda, nešto ranijeg, ali ipak da žena dobije živu i zdravu bebu i na taj sam slučaj baš ponosan jer medicinski nije trebalo biti dobro. I baš sam sretan zbog toga i zbog žene koja je dobila to dijete - govori.
A najteže je, kada se beba izgubi ili kad pacijenticama moraš reći loše vijesti i grube dijagnoze, poput karcinoma. Tada treba brzo reagirati, da pacijent ne tone, nego da krene u liječenje, a osobi koja izgubi dijete pružiš utjehu i nadu.
- To je tako u našem poslu. Svaki dan se susrećete s ekstremnim situacijama, ekstremni su stresovi, ekstremna je i odgovornost. Ginekologija je specifična u tome što se situacija promijeni doslovno u jednoj minuti. Mi nemamo vremena za neka duga razmišljanja, odluke moramo donositi vrlo brzo, a kada je donesemo, moramo je sami i realizirati. I ono što smo odlučili ostvariti. Teret odgovornosti je velik, isto kao i zadovoljstvo kad sve prođe u redu. Zadovoljni ste kad idete iz dežurstva i znate da ste iza sebe ostavili sve OK.
Šibenski zet!?
Doktor je, inače, razveden, bez djece, pa je, osim poslu, dosta posvećen i hobijima... Kojima?
- Puno ih je! Od biciklizma, planinarenja, trčanja, čitanja knjiga, motora... to su neke glavne preokupacije u slobodno vrijeme.
- Što se čita trenutno?
- Stari putopis Željka Malnara i Borne Bebeka "U potrazi za Staklenim gradom", kultna knjiga.
Prije toga je čitao "Kratku povijest Indije", a sljedeća mu je na repertoaru "Povijest Ilira". Njima je fasciniran, proučava ih.
A hoće li se ta ljubav prema putopisima, Malnaru i motorima spojiti, pa krenuti jednog dana Željkovim tragom?
- Nadam se da hoće. Imam jednog prijatelja s kojim sam dosad išao na jednodnevne izlete, vozim skuter X Max 250, ali sad ga baš prodajem, pa ću uzeti neki putni motor, krenuti i malo dalje, na višednevne ture.
Znači, u planu je neki BMW? - pitam, ali dobivam odgovor da je to malo skupo za jednog likara. (smijeh) Prije će to biti neki Suzuki ili KTM, nešto što likar može priuštiti, pa će se ići malo dalje od Stona ili benkovačke Aserije...
I za kraj jedno lokal - patriotsko pitanje: Kako mu se sviđa u Šibeniku, kako je zadovoljan šibenskom bolnicom i kolegama na Odjelu ginekologije i porodništva?
- Jako. Kad sam počeo radit, nisam znao gdje dolazim. Radio sam prije toga u Splitu u ambulanti, jednu godinu kao vanjski suradnik u rodilištu i čim sam došao iznenadio me nivo bolnice. Puno toga je bilo bolje nego tamo odakle sam došao. Od organizacije, informatizacije, načina rada. Mi smo jedan mali kolektiv, osam nas je na odjelu, dobra smo i uigrana ekipa, dobno dobro izbalansirani.
Imamo i četiri specijalizanta, koji su u različitim fazama, tako da su i oni već budućnost koja dolazi, a ja sam nekakva zlatna sredina, moglo bi se čak reći i u najboljim godinama za likara, od sredine četrdesetih do sredine pedesetih. Tako da pacijentice mogu biti sigurne da su u dobrim rukama o čemu nešto svjedoči i ovo uvrštenje među najdoktore. To mi jako puno znači, cijenim to, daje mi podstrek za daljnji rad. To jest nečiji subjektivni dojam, ali opet nije ni to mala stvar. Ljudi nisu glupi i osjete nečiji angažman, vide kad daješ nešto od sebe i kad se trudiš. Još da nam se svima skupa riješit ove korone, pa da krenemo dalje, vratimo se svakodnevnom životu, i svakodnevnim bolestima. U ovim je uvjetima puno teže raditi nama doktorima, a pacijentima je teže doći do usluge...
Nadam se da ćemo iz ovoga izić svi bolji i da nas ovo neće poremetiti jer smo zadnjih godina svi skupa krenuli naprijed, kao zemlja, kroz turizam, kroz razvoj. Barem sam ja imao takav dojam, da ćemo se vratiti tom nekom lijepom, normalnom životu, i napretku.
Moj doktore, iz tvojih usta u Božje uši! A onda sve se nešto mislim, ako mu je već Željko Malnar uzor, što ne bi mogao, baš poput Željka Malnara svojedobno, na koncu postati i - šibenski zet. Pa ne bi morao svako jutro putovati iz Solina na posao. A glazbu bi mogao slušati i u kupaonici, dok se brije!