Do izgradnje Šibenskoga mosta 1967. godine, Martinska je bila jedini komunikacijski punkt trajektom povezan s gradom i omiljeno izletište tisuća Šibenčana.
Usprkos nastojanjima da se od početka ovogodišnjega ljeta, s organiziranim brodskim prijevozom i minimalnim uslugama, ponovno uvrsti u rekreacijsku i turističku ponudu, taj šumoviti predio, uz čisto more s najljepšim pogledom na grad, pruža sliku pustoši.
Za bogatiju ponudu
Brojni objekti iz minuloga doba oštećeni su i napušteni, okoliš onečišćen, vrh Kanala sv. Ante, nekoć atraktivni kamp i svratište, devastirani do neprepoznatljivosti. Pa ipak, ovoga ljeta na izmaku, bilo je mnogo građana koji su hrlili na Martinsku, bilo brodom, bilo autima, da bi ondje sate proveli u kupanju i odmoru podalje od gradske turističke vreve.
Uputili smo se na Martinsku brodom "Amelon" Yahting kluba Dragana Slavice, koji je unajmio Grad Šibenik za prijevoz kupača, s kapetanom broda Goranom Ikaćem. Povratna karta – 10 kuna!
Kako doznajemo, Grad Šibenik u suradnji sa Županijom počinje raditi na značajnome projektu revitalizacije Martinske i desne obale kanala u zaštićenom prirodnom krajoliku i uz pomoć novčanih sredstava fondova Europske unije. Time bi se turistički valorizirao cijeli "prekomorski" prostor s onu stranu šibenske luke i obogatila turistička ponuda kvalitetnim sadržajima i uslugama.
Ohrabrujuće, ali to ipak treba pričekati.
Na brodu "Amelon" zatekli smo samo tri Šibenčanke. Jedna od njih, Majda Tintić, rekla nam je da redovito dolazi u šetnje i na kupanje na mjesto kamo je išla i kao djevojčica, da se izvrsno osjeća i da je sve to "vraća u mladost".
Slično bismo mogli reći i mi, koji smo u naše doba, kao plivači Veslačkog i plivačkog kluba Krka, dodatno trenirali u obližnjoj pitomoj Karletovoj uvali, danas posve obrasloj i kojoj se s kopnene strane više ne može prići.
Bivše trajektno pristanište, pokraj kojeg je i mala plaža, posve je pusto. Mali, neugledni uslužni punkt, uz velike naslagane betonske blokove, zatvoren je pa se ne može dobiti ni čaša vode. Nedaleko odatle, nekadašnji "Rivijerin" restoran nad lučicom odavno ne radi, a objekt je za svoje namjene preuredio Centar za istraživanje mora Instituta "Ruđer Bošković", koji je zatvoren i oko kojeg je gomila svakojakog otpada.
Redovito ostaje otpad
Bijelim putom došli smo i do vrha kanala i bivšega kampa s restoranom i bazenom, od čega postoje samo tragovi s ostacima objekata, zidova prekrivenih muralima i grafitima. Usput smo susreli Božu Kapitanovića iz Šibenika koji svojim malim vozilom ondje dolazi loviti orade. Tu se ljeti održavaju i improvizirani glazbeni rock-festivali. Ali iza njih redovito ostaje onečišćeni prostor.
Na tome mjestu, na svome slikovitom i neobičnom malome imanju, živi Joso Gracin iz Primoštena, poznati planinar PD-a "Mihovil", koji ondje uživa u osami podneblja. Nismo ga našli "doma". Ali nam je (njegov) putokaz pokazao gdje ima pitke vode.
Pokraj jednog automobila austrijskih oznaka mahnule su nam dvije djevojke i predstavile se: Sarah Gruenwald i Laura Sheror.
– Slučajno smo pronašle ovo predivno mjesto – kazala je Sarah – tragajući gdje ćemo prenoćiti dvije noći i nastaviti put k jugu Dalmacije. Prvi put smo u Hrvatskoj, koja je za nas pravo otkriće.
Ali kampirale su na mjestu gdje to nije dopušteno, iako to mlade turistkinje nisu znale. A kako se čini, ovdje gotovo i nema nikakvoga nadzora ni upozorenja o tome od strane nadležnih služba.
Otprije nekoliko godina na Martinskoj, u šumi nad cestom, ima malu vikendicu Šibenčanin Dinko Lucić sa suprugom Jadrankom, jedini takav objekt na tom prostoru. Ondje u miru provode svoje slobodne dane, čuvajući prirodni okoliš. Pozvali su nas na terasu na malo razgovora. Ogorčeni su ponašanjem nekih ljudi, koji su skloniji devastaciji nego očuvanju okoliša. Posebno na one skupine i pojedince što provaljuju u napuštene objekte, ali i na ljetne glazbene "festivalce" koji u prostoru čine štetu.
Učestali provalnici
– Ovamo ne dolazi nitko od nadzornih službi grada – kaže nam Dinko – ni inspekcija ni policija, što je devastatorima dobro poznato, pa mogu činiti što ih je volja. I nama su pokušavali provaljivati kad nas nema. A u slobodno vrijeme brinemo se i o nekoliko mačaka, kućnih ljubimaca, koje su se udomaćile u ovom kraju. Hranu im kupimo prije nego sebi. Željeli bismo da naša Martinska doživi bolje dane.
Možda je to upravo ono što s Martinskom žele učiniti gradske vlasti.
Pristigao je i naš brod, pa smo ubrzo krenuli klizeći umirenom modrom površinom i za nekoliko minuta "takali" šibensku rivu "kod topova", pokraj velike grčke jahte.