Bezbroj smo puta do sada pisali o životu u staroj gradskoj jezgri Šibenika i ljudima koje adresa uz nju veže jer o toj se temi može po nahođenju - prozaično, kritički, u prvom licu jednine, kroz prizmu njezinih posjetitelja... Kako god okrenuli, koju formu izabrali - ona je neiscrpna i uvijek nova. Život mijenja scenarije i kulise među drevnim zidinama Šibenika. Makar tako misli Franka Baranović, dizajnerica i kreativna direktorica Studija "Idearium", Šibenčanka po genima, vokaciji, idiomu i beskrajnoj ljubavi prema rodnom gradu.
Pogled s balkona njezina stana na samom vrhu zgrade ponad popularnog "Moby Dicka" vrijedi suhog zlata i, kako priznaje, ne bi ga mijenjala ni za koju dragocjenost. No, neke bi druge stvari i te kako mijenjala jer živjeti u okruženju povijesnih znamenitosti i baštinske ostavštine starog dijela grada znači i suočavanje s manje idiličnim pojavnostima. Zalaže se za pomno planirane intervencije u prostoru, gorljiva je zagovornica urednosti i čistoće, a argumentiranu kritiku smatra konstruktivnom.
- Dugo vrimena nisam razumila kako to ljudi ne vide neuralgične gradske točke istim očima kojima ih ja promatram, i kako, na primjer, mogu proći kroz đardin i ne zaključiti da ispod onih predivnih stabala posađenih na početku projekta njegova uređenja raste, zapravo, samoniklo bilje. Odustalo se vrimenom, malo po malo, od zahtjevnijih kultura. Jedino su u ciloj priči ostala ta stabla. To me boli jer bi đardin, ako naš grad doživimo kao predivni balkon, triba bit pitar. A kakav je balkon bez pitara - upitat će dizajnerica.
Potvrđuje da u održavanju drugih gradskih zelenih površina ima pomaka na bolje i da se Novicu Ljubičića, direktora "Zelenog grada" interventno može nazvati u svako vrijeme.
Gotovo mjesec dana ispred kluba "Azimut" na obali bila je, veli, postavljena OK klupa - odmorište koju je osmislila zajedno sa Antoniom Šunjergom, svojim kolegom dizajnerom.
- U rezervoare za prikupljanje kišnice koji su sastavni dio istog projekta privremeno su zasađene masline i s njih ni'ko nije skinija ni listić, iako su se po klupi igrala i skakala dica, mlađarija sidila, ležala, odmarala se i družila danju i noću. Ostala je netaknuta do trenutka kad su je uklonili na razočarenje svih onih koji su se na nju navikli i smatrali je lipim urbanim sadržajem. Prema tome, ne bi ni đardin ni'ko dira da je osta "nako lip ka" šta je bija. Eto, na đardin ne mogu biti imuna i ne mogu ne viditi kako izgleda. Tila bi da cvita i brilja, da kroz grad ne prođe turist koji tu neće napravit selfie...
Priča Franka kako općenito nije od onih stanovnika stare gradske jezgre koji će mirno promatrati bilo kakve komunalne falinge kao da je se ne tiču. Okrenut će, kaže, telefonski broj bilo koje službe i upozoriti na problem. Neće se iz istog razloga krzmati na ulici zaustaviti komunalne redare, gradske čelnike i pročelnike. Stvar je, tumači, u građanskoj svijesti da je opće dobro nešto iznad funkcije ili privatnog interesa i da bi takvo ponašanje trebao biti standard i, na kraju krajeva, dokaz ljubavi prema svom gradu.
- Sve šta govorim nije usmjereno protiv Šibenika - nego je za Šibenik i cilj mi je da se stalno minja na bolje i na lipše, da postaje uređeniji i skladniji - kategorična je Franka.
Među najveće probleme sve malobrojnijih Šibenčana koji su ostali živjeti unutar gradskih bedema, Franka ubraja problem parkiranja, posebno za vrijeme turističke sezone. Bilo bi, drži, idealno kada bi bar ta tri mjeseca stalni stanovnici stare gradske jezgre mogli parkirati bilo gdje u gradu, a da ih ne dočeka uplatnica s kaznom pod brisačem.
- Ima i kreativnijih ideja. Puno sam takvih vidila izvan hrvatskih granica. U Milanu se, recimo, ne može tako lako parkirati auto, zaključati i otići s ključem, kao kod nas. Postoje parkirališta koja se praktički ne vide s ulice. Vidljiva je samo oznaka parkirališta i misto di se auto preuzima. Zaposlenicima parkinga predajete ključeve, oni odvoze i parkiraju auto, a kasnije ga dovoze. Zašto u Šibeniku ne bi imali trajekt-parkiralište samo za stanare stare gradske jezgre koji bi na takav isti način parkirali svoje aute ?! Uz dobar raspored, na takvom bi ih brodu stalo puno, a mogli bi dovesti svjetske grafitere da ga urede i od njega naprave atrakciju. Na vrhu bi se dao urediti nekakav lipi klupski prostor, kafić, sadržaji za mlade ljude, alternativnu scenu... Kako bi se to moglo izvesti? Ako postoji odlučnost - onda ima i načina.
Nedavno otvoreni Dizajnerski studio "Idearium" u kojemu je kreativna direktorica stavio je, kaže, u zadatak napraviti malu prometnu studiju koja bi se pozabavila i mogućnošću brodskog prijevoza manjim brodovima sa šibenske rive do Vrnaže u Mandalini te prijevoza putnika otvorenim mini busevima koji ne bi imali precizni vozni red, nego bi stalno kružili po gradu.
- Nije to neviđeno. Tako nešto odavno postoji u europskim gradovima. Venecija ima dokove. Mi bi mogli imati pontone. Uz njih bi se mogle vezivati jahte. Uklopimo u svoju sredinu najbolje od najboljeg. Nemamo se pravo zadovoljiti prosječnošću jer imamo najlipši grad na svitu - zaključila je Franka.
