Gabrijela Kraljić, 38-godišnja Čakovčanka, u Šibeniku živi već šestu godinu. Sviđa joj se njegovo turističko lice, ali ono nije bilo razlog zbog kojega je rodno Međimurje zamijenila Dalmacijom. U Šibenik ju je potjerao život, čiju je uglavnom ružnu i mračnu stranu gledala i spoznavala odmalena. Samohrana je majka troje djece, a na jug Hrvatske stigla je u Caritasovo prihvatilište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja.
– Ja sam jedna od rijetkih u Hrvatskoj koja je otišla u sigurnu kuću ne zbog zlostavljanja partera, nego majke. Odrastala sam i u udomiteljskoj obitelji. Nikada nisam upoznala oca niti znam tko je on. Bježala sam više puta od kuće. Nisam voljela školu i rano sam se udala i rodila. Muž me je tukao i zlostavljao. Prijavljivala sam ga i policiji. Rastali smo se nakon tri godine braka, ali nisam imala kamo pa sam se vratila k majci. Naš odnos nikada nije bio dobar. Ona je smatrala da sam joj upropastila život, a ja da me nikada nije zaštitila niti mi pružila dom – govori Gabrijela.
Puno je, kaže, trpjela u životu, pa kad joj prekipi, zna vrlo ružno reagirati. Zbog takvog je ponašanja morala napustiti i sigurnu kuću kod Karlovca, nakon čega je i došla u Caritasovu u Šibeniku. Griješila je i u odnosu s najstarijim djetetom, koje se teško nosilo sa svojom razrušenom obitelji, a situacija se toliko zakomplicirala da su joj sin i kći na kraju bili smješteni u udomiteljsku obitelj u drugom gradu. U međuvremenu, u izvanbračnom odnosu u kojemu se kratki ljubavni zanos brzo pretvorio u novo zlostavljanje, rodila je treće dijete.
"Bila sam ljepilo za budale", kaže danas, odlučna da više ne čini takve pogreške. Prošlo je već pet godina otkada je napustila Caritasovu sigurnu kuću, a Šibenik izabrala za svoju novu životnu adresu. No, kockice svog života, u stalnoj bitci za egzistencijalni minimum, s narušenom vjerom u ljude i samu sebe, Gabrijela teško slaže.
Nezaposlena je, a njezina mala obitelj pokušava preživjeti od dječjeg doplatka i alimentacije, sa zaostacima, koju dobiva za najmlađe dijete. Mjesečno je to nešto više od 1600 kuna, od čega tisuću odlazi na stanarinu. Socijalu trenutačno ne prima jer njezina primanja za stotinjak kuna prelaze imovinski prag, kaže. Povremeno uspijeva naći pokoji posao. Uglavnom čisti. Na crno. Sa završenom osnovnom školom i tečajem šivanja, s turističke trpeze Šibenika za nju su rezervirane samo mrvice. Odjeću nabavlja u Caritasu, a i na ručak uglavnom odlazi u njihovu Pučku kuhinju u Težačkoj.
– Najvažnije bi mi bilo da riješim pitanje stana. Selila sam se više puta otkada sam izišla iz Caritasove sigurne kuće, zadnji put prije tri tjedna. Teško je ovdje naći stan. Ljeti zbog turizma, a kad prođe ljeto, problem je što gazde baš ne vole kad imate djecu – povjerava se Gabrijela.
Njezino podstanarstvo trenutačno se svodi na jednosoban stan s oskudnim i vrlo derutnim namještajem, tijesnom kupaonicom u kojoj se ni vrata ne mogu otvoriti do kraja.
– U kuhinji se osjeća vlaga. Na sreću, ne i u sobi. Sada je sve to još puno vreća s robom i svim stvarima jer ne znam ni gdje da smjestim sve to. Ovih dana mi se iz udomiteljske obitelji vratila starija kći. Sin je sada u Čakovcu. Završio je srednju školu za web-dizajnera. Želio bi na fakultet. Nadam se da će i on povremeno dolaziti k nama. Problem je što me je gazda u ovaj stan primio s jednim djetetom, a sada se pokazalo da ih je troje, tako da ne znam ni koliko ću ovdje moći ostati – boji se Gabrijela, ali istovremeno gaji nadu kako se u lijepom, turističkom Šibeniku poneki kvadrati, možda i nekog gradskog socijalnog stana, kriju i za njezinu obitelj.
Gabrijelina priča samo je jedna u nizu sličnih i potvrđuje koliko je teško u životu okrenuti novi list. Od 2002., kada je osnovano, kroz Caritasovo prihvatilište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja u Šibeniku prošlo je 150 žena. Potrebe znaju biti i veće, ali prihvatilište ima samo deset kreveta.
Pomoćnik ravnatelja Caritasa Miljenko Jukić kaže kako je u prošloj godini tu bilo smješteno devet žena s osmero djece. Od njih, tri su bile iz Šibensko-kninske županije, isto toliko iz Zadarske, dvije iz Splita te jedna iz Dubrovnika. Sve one u prihvatilište su došle zbog nasilnog supruga ili bivšeg supruga, odnosno partnera, dok je u jednom slučaju nasilnik bio brat.
– Žene kod nas ostaju u prosjeku od tri do šest mjeseci. Lani nam se javilo još devet žena s 11 djece koje su tražile smještaj, no u četiri slučaja bili smo popunjeni, u četiri su žene odustale, a jedna je bila maloljetnica, a takvi se slučajevi šalju u dom. Dolaze nam iz cijele Dalmacije, ali i iz drugih dijelova Hrvatske. Nema pravila. Jedne godine prevladavaju žene s područja Dalmacije, a već sljedeće više ih je iz unutrašnjosti zemlje. Prema dobnoj strukturi, najzastupljenije su žene od 30 do 50 godina, a kad je riječ o obrazovanju, one sa srednjom stručnom spremom. S obzirom na radni status, tu su zastupljene razne opcije: nezaposlene, one koje nikada nisu radile, umirovljenice… – objašnjava Jukić.
Iako će reći da je danas promijenjena percepcija i odnos prema nasilju u odnosu na početak rada prihvatilišta i da su žene, ali i cijelo društvo, postale svjesnije da se nasilje ne mora trpjeti, te da ono nije samo fizičko, nego i emocionalno, psihičko i ekonomsko, situacija ni približno nije bajna pa se neke žene vrate parteru zbog kojega su i pobjegle u sigurnu kuću. Ako on, međutim, nije prošao psihosocijalni tretman, kaže Jukić, bit će još nasilniji. U 16 godina postojanja, u Caritasovo se prihvatilište, od 150 žena, njih pet ponovno vratilo zbog nasilnog partera. Iako, statistički gledano, to nije veliki broj, iza njega se kriju tragične ljudske sudbine.
– Potičemo žene na osamostaljivanje, pomažemo im u traženju posla, ako žele raditi. Ima posla u pekarama, trgovinama, pogotovo ljeti, sezonski… Pišemo im životopise, molbe… Uvijek nam je drago kad uspiju naći posao i osamostaliti se. Puno ovisi i o osobi. Neke su žene čvrste u tomu da krenu dalje u život. Neke uspiju, a neke ne. Inače, sve što mi ovdje radimo u suradnji je sa šibenskim Centrom za socijalnu skrb. Ne možemo živjeti nečiji život, ali ako dođeš pred zid, dignut ćemo te, ako zapneš, pogurat ćemo te. Kad iziđu iz našeg prihvatilišta i ostanu u Šibeniku, mi ih i dalje pratimo, pomažemo im. Nećemo ih ostaviti na ulici, one su u programu našeg socijalnog ureda – naglašava Jukić.
Na svjetliju stranu ove priče mogao bi ukazati podatak da su, nakon boravka u prihvatilištu, lani posao u Šibeniku, gdje su odlučile ostati živjeti, pronašle tri žene. Jedna je u međuvremenu napustila grad, a dvije i danas rade na istom poslu.
Siromaštvo je rizik za nasilje
Prema podacima šibenskog Centra za socijalnu skrb, u prošloj godini prijavljen je 241 slučaj nasilja u obitelji, a posebno zabrinjava podatak da se ono ponavljalo u 43 obitelji, većinom u vremenskom okviru od godine dana. Nasilje najčešće prijavljuje policija, u 218 slučajeva, ali šibenskim se socijalnim radnicima sve više javljaju i susjedi ili članovi obitelji. Žrtve su u dvije trećine slučajeva žene. Lani ih je bilo 188, od njih je čak 80 njih bilo nezaposleno te su živjele od socijalne pomoći.
– Jasno je da je siroštvo rizik za nasilje u obitelji. Uz siromaštvo idu i slaba postignuća, nezadovoljstvo, ono je rizik i za zdravlje – istaknula je ravnateljica šibenskog Centra za socijalnu skrb Davorka Grbac Plavčić.
Kad je riječ o oblicima nasilja, prevladava psihičko – u 109 slučajeva, tjelesno u 57 slučajeva te više vrsta nasilja istovremeno u 63 slučaja. Vrijeđanje, omalovažavanje i prijetnje muškarci "pojačavaju" šakama, dok u rjeđim slučajevima kad su žene nasilne prevladava verbalno nasilje.
Manje nasilja nego lani
U prvih šest mjeseci ove godine šibenska je policija zabilježila 29 kaznenih djela u kojima je oštećena punoljetna žena, a počinitelj je član obitelji, najčešće bračni, odnosno izvanbračni partner. Gledano pojedinačno, radi se o osam kaznenih djela nanošenja ozljeda, 18 prijetnji i tri kaznena djela nasilja u obitelji – kazala je glasnogovornica PU šibensko-kninske Marica Kosor.
U istom razdoblju prošle godine zabilježen je veći broj nasilja nad ženama.
– Zabilježena su 34 kaznena djela, i to 13 ozljeda te jedna teška tjelesna ozljeda, osam prijetnji, jedan spolni odnošaj bez pristanka i sedam kaznenih djela nasilja u obitelji – dodaje Kosor.
U Centru za socijalnu skrb ističu kako posljednjih nekoliko godina broj prijava nasilja u obitelji nije u porastu. Varira između 217 slučajeva (2014.) do najviše 253, koliko ih je bilo godinu dana kasnije.
– Možda je prije bilo više nasilja u obitelji nego danas, jer se to smatralo normalnim, onim što ostaje unutar četiri zida. To što ne bilježimo trend porasta svakako je benefit višegodišnje senzibilizacije javnosti te promjene zakona – smatra ravnateljica Davorka Grbac Plavčić.
