Kada bi se opisivalo beznadno stanje na smrt bolesnog čovjeka, kojem ni doktori u operacijskoj sali nisu mogli pomoći, u Šibeniku bi se za njega reklo - "Otvorilo ga i zatvorilo!"
Tako se dogodilo i šibenskoj konfekcijskoj kući "Revija". Samo što je taj operativni zahvat u njoj i na njoj trajao - dvadeset godina. Ili tek koji mjesec manje.
Tako se prije dvadeset godina zatvorilo i šibensku konfekcijsku kuću "Revija", kako bi se u njoj proveo stečaj, odstranilo maligno tkivo naslijeđenih dugova i dubioza, namirili vjerovnici i s onim što ostane, što se spasiti dade, šivaćim strojevima koji su još bili u funkciji, krenuti u presutroj, odnosno novi život. Makar se broj zaposlenih, od nekadašnjih 326, koliko ih je bilo u trenutku otvaranja stečaja, brojio i na desetke.
Ali, od svega skupa nije se dogodilo ništa - niti su se namirili vjerovnici, među kojima je najveći država, koja je potraživala 65 milijuna kuna, niti radnice, koje su na ime neisplaćenih plaća i otpremnina potraživale trinaest milijuna kuna, ni poduzetnici koji su namjeravali kupiti pogon - a nisu - da bi u njemu šivali hlače, košulje, posteljinu, stolnjake ili nešto peto.
A ni Trgovački sud ni stečajni upravitelj nisu uspjeli prodati "Reviju", odnosno njezin pogon i upravnu zgradu u Bilicama, makar je oglas za prodaju raspisivan ni više ni manje nego - 24 puta. Debakl totalni. I što je najbolje - nitko za to nije kriv. Svi za svoje (ne)činjenje imaju dobre razloge.
- Ono što je sigurno jest to da je ovo zasigurno jedan od najduljih, ako ne i najdulji stečaj, ne samo u Hrvatskoj, nego možda i u Europi. On je pokrenut 19. ožujka 2001. godine, a praktički je dovršen, ostaje još samo završno ročište vjerovnika koje će se održati 24. rujna ove godine - 2020. - sa samo jednom točkom dnevnog reda, onom o zaključenju stečajnog postupka - reći će Vedran Uranija, pravni zastupnik radnica "Revije" i teritorijalnog Ureda SSSH za Zadarsku i Šibensko-kninsku županiju.
Jedino dobro u svemu, ako se o ičemu dobrom može govoriti, jest to što je na koncu država, odnosno Republika Hrvatska, temeljem fiducijalne uknjižbe, na ime neuspjele sanacije "Revije", preuzela svu neprodanu imovinu, pogon i hale.
- To otvara mogućnost da bi država mogla i obeštetiti radnice "Revije", njih 326, kojima su u stečaju priznata potraživanja od 13 milijuna kuna. Od toga smo, otkako ih ja zastupam, uspjeli naplatiti 3,3 milijuna kuna, od prodaje starog prostora pokraj hotela "Krka" na šibenskoj rivi. No, radnice potražuju još 9,7 milijuna koje se nemaju od čega naplatiti, osim ako se država ne isprsi, pa obešteti te žene koje su nesebično radile i odlazile na posao i pod granatama, za vrijeme rata u Šibeniku, u kojem su i živjele i radile praktički na prvoj crti bojišnice, šivajući između ostalog i uniforme za potrebe MORH-a, odnosno Hrvatske vojske - kazao je Uranija.
Ovaj prijedlog ima to više smisla jer se zapravo ni država sama neće usrećiti, odnosno naplatiti od nekretnine koju je preuzela. Cijena za koju je prodavana na zadnjem natječaju prošle godine, prije negoli je država odlučila preuzeti, iznosila je tek 5,5 milijuna kuna. To je zapravo tek jedna dvanaestina onog što država, odnosno ministarstvo financija potražuje od "Revije" u stečaju.
- Država ima ne samo moralnu, nego i svaku drugu odgovornost prema radnicama "Revije" jer je tijekom godina odbijala ponude za kupnju čakovečkog "Betexa", šibenskog "Intera", trgovačke tvrtke "Djelo" iz Unešića, pa "Rostšporta" u vlasništvu Stipić Rosića - navodi Uranija.
Od toga je ponuda čakovečke tvrtke "Betex" bila najpovoljnija, ili se barem takvom činila, jer je uz deset milijuna kuna za pogon i šivaće strojeve te kancelarije i upravnu zgradu, na terenu od 26.393 četvorna metra, nudila i obvezu da ponovno pokrene proizvodnju, uz zapošljavanje čak sto radnica za početak.
- Je, slažem se da je to bila dobra ponuda, ali na nju tada nije htjela pristati država, odnosno Ministarstvo financija, koje je vodio Ivan Šuker. A ja, kao stečajni upravitelj, moram slušati Vjerovničko vijeće, u kojem država ima većinu, u Skupštini vjerovnika. Država je i razlučni vjerovnik, nema tu nikakvog soliranja - veli Ivan Rude, stečajni upravitelj, kojeg su radnice često znale prozivati da oteže stečaj, jer jedino njemu ide u prilog da stečaj što duže traje, kako bi ubirao naknadu za vođenje stečaja.
No, Rude tvrdi da to nije istina. Ni on ništa neće dobiti dok se ne zatvori stečaj, a nagradu mu, kao stečajnom upravitelju, određuje sud, a ne on sam sebi.
- Država nije dala da se smanjuje virjednost nekretnine. Počelo se s 25 milijuna kuna, pa kad se nitko nije javio, opet se prodavalo po istoj cijeni, pa se opet ne bi nitko javio. Pa sam uspio u nastojanju da se cijena smanji za deset posto nakon svakog neuspješnog ročišta, kad se nitko ne bi javio - obrazlaže Rude, slikovito kazavši:
- Kad se moglo prodati, nije se htjelo, a kad se htjelo, nije se moglo.
I to je to. Jer, istini za volju, valja reći da ni radnice nisu bile za to da se smanjuje vrijednost nekretnine. Jer, onda ni one ne bi mogle naplatiti svoja potraživanja. Tako su se svi držali na cijeni, unatoč tome što je i ono malo kupaca odustajalo. A godine se prolazile.
Situacija je pogotovo postala apsurdna i skoro nadrealna poslije 2008. godine, kada je nastupila i Hrvatsku poharala gospodarska kriza, poslije koje je praznih hala i poslovnih prostora bilo kao u priči. Jedan od njih, u neposrednom susjedstvu "Revije", sličan po veličini i gabaritima, prodan je za manje od dva milijuna kuna!
No, Uranija je u pravu kada kaže da država ne može tek tako, kao Poncije Pilalt, oprati ruke od "Revije" i njezinih radnica.
- Ako ništa drugo, te su žene imale pravo na stečaj, sudski postupak, u nekom razumnom roku, koji se u Europi smatra najviše pet godina. Sve preko toga je nerazumno. A ovaj je trajao dvadeset, što je četiri puta dulje. I nerazumnije. To je po starom stečajnom zakonu moguće, po novom stečajnom zakonu ni u nas stečaj ne može trajati duže od dvije godine. Za to snosi odgovornost država, jer su zakazala mjerodavna državna tijela, ona koji su vodila stečaj. Nisu radnice krive što je netko pogrešno vodio tvrtku ili stečaj u pogrešnom smjeru, ne mora ih se i za to još posebno kažnjavati. Država to formalno-pravno ne mora, ali bilo bi pravedno, i političko oportuno, da ih se obešteti, barem u onom dijelu u kojem traže osam plaća.
One na koncu mogu tužiti i vlastitu državu, međunarodnom sudu u Starsbourgu, što je zadnja opcija, za koju se nadamo da joj nećemo morati pribjeći. I premijer Plenković i Vlada RH pokazali su svoju socijalnu osjetljivosti u ovoj epidemiji koronavirusa, pomoglo se stvarno svima, i privatnom i državnom sektoru, pa se nadamo da će imati sluha i za radnice "Revije" - uvjeren je Uranija, koji će u tom smislu obnoviti dopis koji su već poslali prema Vladi RH i Uredu premijera, očekujući pozitivan odgovor.
- Vjeru imamo jer se hrvatska država u tom smislu pokazala kao jedna od boljih u EU-u, riječ je o nespornim, od suda priznatim potraživanjima, zarađenim i odrađenim u ratu, pod granatama. Za državu to nisu velika sredstva, ali za radnice su, i u stvarnom, i simboličnom smislu, ogromna.
Kamo sreće da je prihvaćena ponuda da se proda pogon i zaposli dio radnika, jer se u slučaju TLM-a slovenski ulagač pokazao izvanrednim. Takav primjer mogla je biti i "Revija", tvrdi Uranija, dok stečajni upravitelj Ivan Rude dodaje kako je država odbila tri njegova stečajna plana.
- "Betex" je davao deset milijuna i nudio posao za sto radnika. Ja sam izračunao da bi samo kroz PDV i doprinose država namirila svoja potraživanja za četiri godine. Ali, razlučni vjerovnik, država, to je odbila.
Danas nitko nema ništa. A djeca koju su onda imale radnice "Revije" danas već imaju svoju djecu...