Mora biti da postoje stvari zapisane u zvijezdama, mislim dok razgovoram s doktorom kemije Ivanom Slaćaninom u njegovoj kući na otoku Kapriju. Dr. Slaćanin, inače, već 30 godina živi i radi u Švicarskoj.
O kakvim je tu zvijezdama riječ?
Dr. Ivana Slaćanina upoznala sam na brodu za Kaprije baš kad sam išla na promociju ideje da se u tom otočnom mjestu, u „seoskoj“ kući na katu uredi mjesna muzejska zbirka, a u prizemlju malena uljara i mini pogon za pripravljanje proizvoda od otočnoga ljekovitog bilja, zatim rakije od magunja što je također kaprijska tradicija. LAG More 249 izradio je svojevrstan projekt za taj mali otočni kulturno-gospodarski pogon, ima nade da uljara proradi 2018. godine.
E, sad, jedan od oduševljenih za sve te ideje je samozatajni ljetni stanovnik Kaprija dr. Ivan Slaćanin - u tom mjestu malo tko zna s čim se bavi, a zovu ga uglavnom "Švicarac".
Kao znanstvenik, bavi se upravo - biljkama. Rodom je iz Valjeva, u Beogradu je završio kemiju, otišao davnih dana na poziv švicarske vlade na jednogodišnju specijalizaciju u Švicarsku, tamo doktorirao i ostao 30 godina! Do danas.
- Biljke su čudo! - govori mi dr. Ivan Slaćanin ove jeseni kad je došao pobrati nekoliko maslina iz svoje okućnice. U poslu se specijalizirao za etnofarmakologiju odnosno za biljke koje su vezane uz određena podneblja, uz to je i nutricionist. Na Kapriju je, s kolegom i prijateljem Charlesom Reyem već evidentirao oko 300 biljnih vrsta!
Dr. Ivan Slaćanin prvi je istraživač runolista u svijetu.Taj simbol Švicarske, Austrije, Alpa, poznat nam je kao zaštićeni cvijetak. Prije dvadesetak godina dr. Slaćaninu su došli iz jedne kozmetičke industrije s pitanjem može li se napraviti što s tom biljkom. Tada je otkrio da je ona potpuno neistražena. U tradicijskoj medicini koristila se protiv dijareje - dakle nečega što nema veze s kozmetikom. Pretpostavio je da je to zbog tanina koji ima skoro svaka biljka, tanini se vežu za proteine pa eto moguće primjene u kozmetici, na primjer protiv ispucalih kapilara. No dr. Slaćanin je dodatno otkrio i izrazito antioksidativna svojstva runolista!
Rijetka biljka
- Istražujući runolist, da ustanovim ima li važnosti za kozmetičku industriju, napravio sam zapravo prvi, ikad, rad o toj biljci. Ustanovio sam da to jest biljka za kozmetiku, to je zainteresiralo neke tvrtke iz te industrije. Veleda koja proizvodi prirodnu kozmetiku i lijekove izbacila je jednu kremu za sunčanje na bazi runolista i dobila prvu nagradu za inovacije u Bruxellesu 1997.!
Međutim, runolist je rijetka biljka, samim tim i zaštićena, trebalo se domisliti kako doći do velikih količina:
- Opet se uključio moj prijatelj Charles Rey i Federalna ustanova za agronomska istraživanja te moj laboratorij za fitokemijska istraživanja. Skupili smo sjeme i uz pomoć jednog kooperanta inicirali uzgoj na nižoj nadmorskoj visini. Ispostavilo se da runolist tamo raste kao lud, i uzgoj nije problem! Počelo se planski (a ne kao u Hrvatskoj sa smiljem, op. J.G.), sad se proizvodi ekstrakt i izvozi u cijeli svijet. A dolazi samo iz Švicarske! Eto to vam je primjer kako se može doći od sjemenke do gotovog proizvoda, u ovom slučaju u kozmetici. Tvrtka koja proizvodi ekstrakt iz runolista sada dobro zarađuje.
Dr. Ivana Slaćanina naročito zanimaju biljke koje rastu u ekstremnim uvjetima. Kaže, one razvijaju supstancije uz pomoć kojih u tim uvjetima preživljavaju:
- Kineska biljka Huperzia serrata mala je mahovina koja ima aktivnu supstanciju hupersine-A. Biljci ništa ne znači ali može služiti čovjeku, ispostavilo se - kod Alzheimerove bolesti. Ja sam kemičar i znam kako prepoznati ima li neka molekula određena svojstva, no nisam botaničar. Moj prijatelj botaničar Charles Rey upozorio me da u Alpama postoji biljka iz istog roda, Huperzia selago. Išli smo je pronaći. Terenski rad sastavni je dio moga posla. Nikad nisam radio s nekom biljkom a da je nisam upoznao na svaki način - od mjesta na kojem uspijeva do laboratorija. Našli smo biljku u Alpama ali samo tu, i na određenoj visini. Ako biste je pobrali - uništili biste je! Uzeo sam uzorak i zaista je imala istu molekulu i to u većoj količini od kineske. Nažalost, bio je velik problem multiplicirati je - za razliku od runolista. Sporo raste, samo koji milimetar godišnje, i teško je dobiti biomasu za proizvodnju, zato i nije zaživjela.
Uostalom, jedan od prvih lijekova za Alzheimer nastao je na osnovi molekule galantamina koji sadrži - visibaba... Za svaku molekulu koju sintetizirate kemijski, potrebni su posebni uvjeti i cijeli mehanizmi. A jedna malena biljka i to u ekstremnim uvjetima, uz malo sunca, vlage, minerala i ugljikova dioksida, proizvede izuzetno kompliciranu molekulu. U suvremenoj medicini je najmanje 20 posto molekula još uvijek biljnog porijekla. Pa, još nije pronađen analgetik tako moćan kao što je morfij koji se i danas izdvaja iz maka (Papaver somniferum).
U srcu Afrike
Još dok je radio doktorat dr. Ivan Slaćanin otišao je s kolegama u srce Afrike. Zanimale su ih biljke koje urođenici koriste kao „medicinska“ pomagala:
- Nije to ništa čudno. Pitate li svoju baku što uzeti za smirenje reći će vam - valerijanu... Bez obzira na akademsko znanje koje imate i koliko poznate kemiju, važno je osluškivati stoljetna iskustva koja ljudi imaju s biljkama.
Ono što dr. Ivana Slaćanina osobito zanima i na čemu je dosta radio su biljke imunomodulatori i adaptogene biljke:
- Za mnoge se bolesti daju antibiotici no postoje mnoge tvari koje mogu aktivirati i pojačati obrambene mogućnosti koje čovjek sam aktivira u samoobrani od recimo gripe, prehlade... Još su Indijanci uočili svojstva ehinacee i koristili je a suvremena medicina dokazala da je ona imunostimulans. Ponekad se i ne zna kako to „radi“ ali - „radi“!
Dr. Ivana Slaćanina zainteresirali su i adaptori, odnosno biljke koje sadrže ekstrakt koji poboljšava opće stanje i izdržljivost organizma. Takva je Eletherococcus iz porodice Ginsenga.
- Sad me zainteresirala biljka Rhodiola rosea, iz porodice seduma odnosno čuvarkuća. Raste samo u Rusiji i Skandinaviji, a ima različite supstancije antistresnog djelovanja koju su ruski astronauti uzimali prije odlaska u svemir. Jedan kolega iz Finske poslao mi je biljku za kemijsku analizu. Tu smo biljku pronašli i u švicarskim Alpama. Zahtijeva izrazito ekstremne uvjete da bi mogla sintetizirati tvari kojima će zaštititi sebe u uvjetima u kojima raste. Logika kaže - kad može zaštititi sebe, možda može i nas!? Ako neka biljka, koja isto ima DNA, proizvodi supstancije kojima se štiti, može li ih koristiti i čovjek da bi se zaštitio od pretjeranog sunca, od starenja!?...
Kao što rekoh našli smo Rhodiola rosea ali na 2500 metara, uzeli sjeme, uspjeli napraviti mladice. Problem je bio što nije uspijevala ispod 1000 metara nadmorske visine, a uzgoj je morao biti potpuno organski. Nije bilo povoljno ni to što ne raste ujednačeno, a za preparat se koristi korijen kojemu treba 3-5 godina da bi dosegnuo komercijalnu veličinu. Pet godina je trebalo plaćati zemljište i obradu. Svake sam godine uzimao uzorke da vidim kako se gomilaju aktivne tvari. Troje kolega napravili su na tome magisterije. Kasnije sam farmaceutskoj kući u Švicarskoj dao ekstrakt te biljke, napravili smo zajednički proizvod koji ima adaptogeno odnosno antistresno djelovanje, a stres je bolest današnjice! Je li se danas proizvodi? Ne znam. Ja sam svoje napravio i dalje nisam pratio, ne znam ni ime finalnog proizvoda.
Rigorozne kontrole
Za biljke sa sjevera koje rastu na tlima siromašnim vegetacijom zanimljivo je, kaže dr. Slaćanin, da su migrirale i staništa našle, kao i Rhodiola rosea u povoljnijim uvjetima - u Alpama! I runolist je migrirao - navodno u Mongoliji raste skoro kao korov, na hektarima i hektarima površina.
Iduće ljeto u lipnju dr. Ivan Slaćanin i njegova supruga Ljiljana kamperom putuju u Sibir, Mongoliju i Kinu da se na licu mjesta uvjere u to i nađu runolist čija je priča počela upravo s njim!
- Važno je u ovim istraživačkim i proizvodnim akcijama da skupite sjeme i stvarate nove biljke jer tako ne uništavate prirodu. Zato imamo angažirane agronome i botaničare, u Švicarskoj se sve pomno isplanira i ne može se dogoditi stihija kako vi kažete da se dogodila sa smiljem u Hrvatskoj.
Naposljetku, živo nas zanimaju spoznaje dr. Ivana Slaćanina oko dalmatinskog bilja, na primjer oko onoga što raste na Kapriju - i kako bi se to moglo iskoristiti?
- Spominjali ste rakiju od magunja ili bilo koje druge dalmatinske biljke - evo, napravio sam u svom laboratoriju u Švicarskoj smokovaču od kaprijskih smokava! Ja radim kemijske analize u rasponu od sjemena do proizvoda. Treba odrediti puno faktora a ono osnovno što treba kontrolirati jest količina metil alkohola, a i viših alkohola u tim proizvodima, jer su oni štetni. Stajanjem, i još u lošim uvjetima, u svijetlim bocama i slično, stvaraju kancerogene supstancije, karbamate. To su proizvodi za široku potrošnju i morate znati što sadrže. Nikad se u Švicarskoj nije dogodilo da, ako recimo proizvođač donese na analizu neku rakiju pa ona pokazuje minimalno odstupanje u mjerenju metil alkohola, to „prođe“... Kontrole su rigorozne, ako ga tko uhvati - gotov je! U Švicarskoj je sve tako - utemeljeno na s(a)vijesti i kontroli. Ako na švicarskom proizvodu piše da je organski, budite uvjereni da jest!
Dr. Ivan Slaćanin ubrao je ove godine sedamdesetak kilograma vlastitih maslina, s okućnice u Kapriju. Napravio je ulje i odnio ga u Švicarsku gdje će ga analizirati u svom laboratoriju. Ponio je i tradicionalno rađeno ulje iz starih uljara i nakon držanja maslina u moru.
- To me zanima i imam mogućnost to istražiti. Ulje u kojem nađem oksidacijske procese neću koristiti. Neki ljudi možda vole taj tradicionalni, „stari“ okus ali, ako ste navikli na to znači li i da je dobro? Sve se razvija i prilagođava i ne može sve što se radi na tradicionalni način biti i najbolje. Ja hoću vidjeti tu razliku među uljima, da mogu ljudima reći: tu imate perokside. Znam što su nezasićene masne kiseline i masti, oni lako oksidiraju pogotovo ako se loše čuvaju, i tada postaju kancerogene. Zasićene masti, poput palmina ulja, ulja od kikirikija, dobra su za friteze jer ne mogu lako oksidirati. Ali nezasićene masne kiseline koje su u osnovi bolje i neophodne za sintezu vitamina u organizmu, ako se ne drže pravilno i ako su u dodiru sa zrakom, svjetlom, temperaturom, razvijaju kancerogene perokside.
Za biljke će dr. Ivan Slaćanin reći - sve mogu biti otrovne i niti jedna ne mora biti otrovna. Za primjer daje ricinus koji se koristi u medicini - a smrtonosna je iti jedna pojedena sjemenka ili čaj!
O dalmatinskoj kadulji
- Dalmatinska kadulja sadrži uz ostale supstancije i tujon koji je neurotoksičan. No španjolska kadulja Salvia lavadufolia taj sastojak nema! Količina tujona u pićima sad je ograničena-sadržavao ga je absint, a znamo priču o francuskim slikarima impresionistima...No, dalmatinska kadulja nije zabranjena, zato što je njezin način primjene u redu. Dakle, morate znati o kojoj se biljci radi po točnom latinskom nazivu, i morate znati način primjene. Jedno može biti krasno, drugo smrtonosno.
Sve bih to želio prenijeti ljudima oko sebe, pa i na Kapriju. Moja je ideja napraviti tamo mali pokretni laboratorij, kao što sam ga napravio za svoj automobil da bih mogao istraživati u prilici kad smo na licu mjesta morali napraviti analizu jednog timijana u Pirinejima. To smo predstavili na skupu u Japanu i dobili drugu nagradu. Eto što znači imati pokretni laboratorij!
U Dalmaciji također postoje biljke koje rastu u ekstremnim uvjetima, pod jakim suncem i u bezvodici - pa su primorane proizvoditi zaštitu same sebi. Tako nastaju i eterična ulja, jedna od tih biljaka je smilje.
- Imate tu biljku primorku, to je ona koja raste pored mora i izgleda kao da je suha, ona još nije istražena. U literaturi nisam našao da se i za što koristi. A živi pod zaista ekstremnim uvjetima. Možda bi je trebalo ispitati recimo za kozmetiku!? Eto, to bi se moglo iskoristiti na Kapriju ali- kao i sve ostalo - u malim, ograničenim proizvodnjama, da se ne uništi resurs. U redu je i razmšljanje o proizvodima od magunje. Ta biljka sadrži puno šećera fruktoze, a manje saharoze pa bi se moglo razmisliti o džemu za dijabetičare!? Pa onda njen list, on sadrži flavonide, tanine i druge antioksidante, zanimljiv je za kozmetiku. Premda magunja ima dosta isto bi se trebalo opredijeliti za male proizvodnje, za turiste. Kaprije je, kao i Madagaskar, svijet za sebe što se tiče bilja. Ponavljam, moj prijatelj i suradnik i ja do sada smo zabilježili čak 300 vrsta! Mene zanima ta simbioza čovjeka i biljke na ovom otoku, i na drugim otocima. Zato sam naumio napraviti pokretni laboratorij u brodu. Kao što sam ga napravio u autu.
Dr. Ivan Slaćanin, posvećen etnofarmakologiji, još je po jednoj specijalizaciji i nutricionist.
- Možda je bizarno, ali, kad dođem u neku novu sredinu odem na groblje vidjeti koliki je životni vijek stanovništva. Ako žive dugo, makar i u surovim uvjetima, znači ishrana je o.k.! Ako umiru mladi radi li se o nasljeđu ili bolestima uvjetovanim načinom života i prehrane? E to bih htio objasniti ljudima sad kad sam u mirovini, ali još uvijek radim u svom laboratoriju. Prvo što bih trebao napraviti je pronaći biološki aktivne komponente ovdašnjeg bilja.
Na kraju recimo i to da je dr. Ivan Slaćanin „prijatelj fakulteta“ Kemijsko tehnološkog fakulteta u Splitu. Njihov je gost svake godine, njegova su predavanja izrazito zanimljiva pa samim tim i vrlo posjećena.
Dr. Ivan Slaćanin imao je sreću što se obreo u Švicarskoj, toj bogatoj zemlji koja može kupiti sve gotove proizvode ovoga svijeta - pa svejedno ulaže u istraživanja i potiče i financira istraživače koji na terenu prikupljaju sjemenčice, uzgajaju biljčice i u njima traže aktivne supstancije koje jamče novi proizvod, za farmaceutsku, kozmetičku ili prehrambenu industriju, svejedno.
