O impresivnom glazbenom opusu, ali i životnim usponima i posrtanjima Rajka Dujmića novinar i urednik Slobodne Dalmacije Siniša Kekez nadahnuto je pisao u rujnu 2015., nemajući niti u primisli da se zapravo oprašta s jednim od najvećih autora ovdašnje zabavne glazbe...
Kao što uspješne firme dugo propadaju, tako se veliki opusi ne mogu urušiti u trenu. Jedan od takvih je i opus Rajka Dujmića: on i dalje zvoni i zvuči, ma koliko autor pijan dolazio na TV, radio ekscese, navodno hodao s drogom, ostavili ga članovi benda, neumjereno se hvalio, pa i fizički nasrtao na ženu. Pristojni, mirni, nježni Rajko Dujmić? Koji je komponirao “Sanjaj me” i “Najdraže moje“? Nevjerojatno.
Dujmić je autor koji je 1976. sa 22 godine ušao u Nove fosile i odmah postao glavni, uspješan skladatelj. Iako je nosio glazbu na dlanu, redao hitove, s grupom Riva osvojio i Euroviziju, oni koji su Oliveru dali nadimak Ćoro, njega su nazvali Lima, odnosno Mali.
A da se vidi što je “Mali”, koji je odnedavno zažutio tabloidne naslovnice, dovoljno je čuti popis pjesama i albuma koje je isporučio našim kupaonicama, kuhinjama, svadbenim salama i koncertnim podijima.
Za to je dovoljno vidjeti longplejku “Hitovi sa singl ploča” iz 1981., koje, zamislite, uopće nema na CD-u, a riječ je o kapitalnom izdanju domaće diskografije. Kakva je to bila set lista: “Gdje su ona obećanja”, “Čuješ li me, je l’ ti drago”, “Ne valja ti to što činiš”, “Tajna”, “Reci mi tiho, tiho”, “Da te ne volim”, “Ne budi me, mati”, “Nemaš više vremena za mene”, “Oko moje”, “Sanjaj me”, “Pomorska večer”, “Sklopi oči”. Ta nježna, jednostavna, nepatvorena poezija i minimalistička, jednostavno skladana, diskretna ali izvrsna glazba oborila je publiku od Triglava do Urala. Tko bi je još mogao ovako posložiti?! Onda i danas. To je vrlo, vrlo blizu Oliverovoj i Runjićevoj ploči singlova “Malinkonija“ ili Arsenovu “Čovjeku kao ja”.
Ploča je u cijelosti zastupljena tek na četverostrukoj kompilaciji Fosila. Da li iz nemara, jala, neznanja, ili zato što je riječ o “Malome“, taj je album posve zapostavljen. A “Veliki” objave sve što požele. Zbog takvog minornog statusa gotovo cijelu remasteriranu diskografiju Fosila moglo se prije koju godinu nabaviti u hipermarketima po 20 kuna! “Mali“ nije bio ni među deset skladatelja suvlasnika Croatia Recordsa. U doba Abbina “Mamma mia” veliki mjuzikl “hrvatske Abbe” “Za dobra stara vremena“ prebrzo se ispuhao, a nije došao ni do Splita… Pred “Malim“ su očito bile velike barijere.
A Dujmić je od 1980. do 1981. jedini kvalitetnom produkcijom estradno mogao parirati Branimiru Štuliću. Najprije albumom “Nedovršene priče“ s pjesmama kao što su “Nikad više staro vino”, “Tako je malo riječi palo”, “Šuti, moj dječače plavi”, “Ti si moja kiša blaga”, “Najdraže moje”...
Taj album je nešto najbliže duhu djetinjstva, prostodušnosti, dobrote i optimizma, otpjevan neponovljivim glasom, karmom i šarmom Đurđice Barlović. Najbolji primjer takve poetike je pjesma “Šuti moj dječače plavi“ koja do refrena učas vrati čitav svijet školskog ljetnog odmora. Taj djetinji duh ključ je zasluženo velikog uspjeha Dujmića i Fosila, ali i budući problem prilagodbe u nedjetinjem svijetu, račundžija, polutalenata i zlobnika.
Odmah je uslijedio kreativni i komercijalni vrhunac karijere Fosila, album simbiotskog naslova “Budi uvijek blizu“ iz 1981. godine, s hitovima “Plava košulja”, “Saša”, “Tonka”, “Tko zna s kim ti čekaš zoru” i “Ključ ispod otirača”. Ploča je manje djetinja, bavi se i preljubima, ali je ujednačenija i hitoidna do bola, otišla je u skoro 700.000 primjeraka, što je brojka koje se ni Mišo ne bi postidio.
Ta dva albuma i singl ploče su remek-djela hrvatskoga popa. Samo što Dujmić, nevješt u automarketingu, nije to trubio na sva zvona, a srećom je i nastavio skladati. Pa je već iduće godine izbacio album “Za djecu i odrasle” koji je donio razigrane pjsme “3 + 10”, “Mali Ćiro”, ali i “Vikend mama, vikend tata” i “Samo mi se javi”, priče o usamljensti i obiteljskim rascjepima.
Odlazak Đurđice te dolazak Sanje Doležal 1983. nije mogao zaustaviti “Maloga”. Idu “Milena“, “Noćas umiru stare ljubavi”, “Bilo mi je prvi put”, “Neveni žuti, žuti”... Nižu se albumi u svakogodišnjem ritmu (bilo je godina i s tristo dana godišnje na turneji!). Tim albumima, uz izuzetak vrlo dobrog odljubljećeg “Djeteta sreće”, bilo je dovoljno par dobrih pjesama, a koncem 80-ih i po jedna, a opet su bili platinastih naklada. Pamte se”Za dobra, stara vremena”,”E, da si barem noćas ovdje”, “Znam”, “Još te volim”, “Dobre djevojke”, “Samo navika”...
Naravno za sve te pjesme, uz članove grupe, zaslužni su i tekstopisci. Dea Volarić, autorica najnježnijih stihova od “Sanjaj me” do “Sklopi oči”, “Saše”… Momčilo Popadić s izvanvremenskom “Tonkom”, “Ne budi me mati”, “Košuljom plavom“…. Lijepe tekstove ostavili su i Zrinko Tutić (“Milena”, “Noćas umiru stare ljubavi”) Stevo Cvikić (“Za dobra stara vremena”), Drago Britvić i Mario Mihaljević i drugi. Sredinom 80-ih kod Dujmića su dolazili i Aerodrom i Prljavo kazalište po iste usluge, makar to bile “Fratello” ili “Sladoled”.
No devedetih, nakon stjecanja estradne domovnice, suradnjom u “Mojoj domovini”, Dujmić snima album svakih pet godina, s dvije pjevačice, na margini. Tko je tada, uz rat i reintegraciju, dance poplavu, rock s Jabukovca, Baru i Dina Dvornika, uopće mislio na njega? Tko je mogao pomisliti da se bori s ovisnostima?
Danas je Dujmićeva situacija postala bjelodana. Moralistima i “velikima” to je prilika da ga šutiraju i ismijavaju njegova postignuća, a na najbližima da istrpe njegov karakter i zaista krupne ispade, na kojima on sam mora debelo poraditi.
A Rajko Dujmić nije “Mali”. On je Veliki. Trenutačno vjerojatno i Najveći, i treba mu dati da uživa u zasluženom statusu, a ne da se, kao toliki drugi, mora sam hvaliti kad ga nitko drugi ne hvali.
Gdje su asovi kojima je stvarao pjesme, glazbene tvrtke i menadžeri kojima je donosio kavijar na stol. Upravo Dujmić nije zaslužio šutnju oko sebe. Po današnjim društvenim uzusima jest da je svatko, a istaknuti pojedinci posebno, odgovoran za svoje ponašanje i put, ali onaj tko je, poput Dujmića, puno pridonosio u drugi i treći zabavni stup, zaslužio je da od drugih i dobije kad mu je potrebno.
Čini se da je sada krajnji čas, da ne bude kao u klasiku Novih fosila “O ne (sad je kasno)”.