Još su stari Latini – kako bi pokojna tetka Ikača, Nela Eržišnik rekla, Rimljani i Grkljani - govorili: Bolje prvi u selu nego drugi u gradu! Ali puno je vode trebalo proći Krkom da to tako bude i kod nas u Šibeniku, koji smo Zagreb gledali skoro ka i Hercegovci – kao početak i kraj svita.
Svaki onaj koji je išta valja odlazija je u Zagreb, a za svakog koji se vraća reklo bi se - Da je šta vridija, ne bi se on vraća ozgara. Potralo ga! U nas je uvijek "čuđenje u svijetu" kad ko more otić u Zagreb - i to više puta - a ne iđe. Makar i da mu guzica vidi puta, a kamoli ne za saborskog zastupnika!
Zamisli, izađeš za saborsku govornicu, raširiš noge, ustobočiš se, pa se rukama osloniš na jedan i drugi kraj, pa zaustiš i digneš prst gori ka Grgur Ninski ili bar ka pokojni Šime Đodan... A televizija te snima, rodbina, prijatelji i znanci te gledaju, govore - "Jesi ti vidija našeg, a? A ko bi reć na njemu, a? Mater suzu tare - "A nude moga sokola...", ćaća naliva još jednu iz bocuna - "Tvoga?! Da je bilo po tebi, još bi on ode tebi uz guzicu bija..." Oni šta te ne vole - a takvih je više nego onih prvih - muda bi izili najrađe... Neprocjenjivo. Šta more bit više od toga? Jedino da te Stanković pozove u "Nediljom u 2"!
No, da tu nikakvog čuđenja nema, nego da je bolje nediljom u 2 bit doma na ručku, pa Stankovića gledat preko punog a ne praznog stola, iskreno je ovih dana kolegici Davorki Blažević priznao i Goran Pauk, šibensko-kninski župan.
- Znam da mi mnogi neće povjerovati, ali za mene je dužnost župana sadržajnija, pa i veći izazov od zastupničke. A takav je i moj osobni habitus: kod kuće sam, s obitelji, nema stalnih putovanja, hotela, autocesta... a plaća je gotovo ista. Osim toga, sam sam sebi šef, nitko ti dnevno ne visi nad glavom, sam organiziraš svoj posao i, sasvim ljudski govoreći, nekako mi je komotnije biti župan. Uostalom, u Hrvatskoj nas je samo 20, a zastupnika je k'o u priči, čak 151. Imaš status kao "mali ministar", a ljudi te kod kuće percipiraju kao da si važniji negoli to tvoje ovlasti kažu. A to svakom godi - kazao je između ostalog Pauk. A Grdović bi to sažeo još bolje – "Bolje živim nego ministar".
U svakom slučaju, ne samo da se u Zagreb (više) ne ide Pauku, nego se gore na da ni Nediljku Dujiću, koji je izborio saborski mandat, ali ga ne konzumira, odozgo se vratila i državna tajnica Jadranka Fržop, vratio se i državni tajnik u istom ministarstvu Danijel Mileta koji je, kažu, odbio i Karamarka i Plenkovića kad su ga gore zvali za (do)ministra. Što bi Arsen rekao, gori ima svega, ima tičjeg mlika, ali ovo dole, ko to more platit...
No, popularnost domaćeg terena leži u tome što se shvatilo da je odlazak u Zagreb slično dobivanju nagrade za životno djelo. Iza nje slijedi "šup karta" i odlazak u zaborav! Svi oni koji su zaboravili "đe im je baza" pa su mislili da su odlaskom u Sabor uhvatili Boga za bradu, suočili su se već nakon četiri godine i istekom mandata s krajem političke karijere. I - kao u slučaju Petra Baranovića - povratkom na koču.
U politici glavu u oblacima možeš držati jedino ako imaš čvrst korijen u gradskoj i(li) županijskoj organizaciji, kojoj si predsjednik. Inače si pokojan već za života, i to onda kad drugi misle da si najjači. Jer si, kao, neki faktor u Zagrebu, pa te viđaju na televiziji. A što mislite zašto sada traje bitka oko toga tko će biti povjerenik/predsjednik kninskog HDZ-a, i to baš sada kada je Josipa Rimac postavljena za državnu tajnicu u ministarstvu uprave? Zašto se pišu protestna pisma i vode ratovi? Zato što ako nisi prvi u selu, onda si niko i ništa u gradu. Di će se danas - sutra kad im isteče mandat/padne vlada vratiti Josipa Rimac i Nikola Blažević? I koliko bi vrijedio Franko Vidović Bernardiću da ne kontrolira SDP Šibensko-kninske županije?