‘Ova turneja u povodu 30. obljetnice objavljivanja epohalnog albuma Pink Floyda nije u slavu Rogera Watersa, nego albuma The Wall,’ zapisao je prije koji tjedan u svojem panegiričnom osvrtu na Watersov koncert jedan kanadski rock kritičar. I – posve je u krivu! Ne u ocjeni koncerta koji je, kako tvrdi oduševljena publika i jednako zadovoljna kritika, prvorazredna glazbena atrakcija i spektakularna rock-predstava, nego u procjeni albuma koji je bio i ostao Watersov statement: materijalizacija glazbenog creda i sama esencija svih njegovih promišljanja o glazbi.
Bez isključivosti
‘The Wall’ mi je danas miliji negoli je bio u vrijeme izvornog objavljivanja. U diskografiji Pink Floyda, osim neupitnih ranih psihodeličnih remek-djela ‘Piper At The Gates Of Dawn’ te ‘Saucerful Of Secrets’, od ‘The Walla’ su mi bili daleko draži i (ipak iznimni) projekti post-space rock faze ‘Dark Side Of The Moon’ i ‘Wish You Were Here’.
Ne samo zbog kvalitetnijih pjesama, nego i zbog nesretnog tajminga dvostrukog konceptualnog albuma iz 1979. ‘The Wall’ je svojim pretencioznim konceptom, odnosno tematski zaokruženim ciklusom mahom paranoidnih pjesama koje su u koncertnoj izvedbi bile i trijumf potentnog stadionskog banda, ali i gotovo karikaturalna slika rocka koji je sam sebi postao svrhom, bio ogledni rad dinosaura čiji je kraj prizivala punkerska revolucija.
Današnje ga uho drukčije percipira. Ne samo moje... Dijelom, dakako, zbog promjena u ukusu ovodobne publike odgojene (i) na post-rocku i neo-psihodeliji koje su u dvijetisućitima rehabilitirale mnoge od pretencioznih (space rock i simforokerskih) pojava iz sedamdesetih, dijelom svakako zbog nostalgije, a dijelom, pak, zbog znatno liberalnijeg stava i publike i kritike lišene negdašnjih obvezujućih generacijskih isključivosti. Najkraće rečeno, udarna mjesta i najbolje skladbe s ‘The Walla’ – poput izvanvremene ‘Comfortably Numb’, amblematske ‘Another Brick In The Wall’ s Gilmourovom gitarom koja djeluje jednako senzacionalno kao i nekada, nabrijane fankoidne ‘Young Lust’ te rasne rasplinute balade ‘Hey You’ − zvuče veoma dobro, a one ‘osrednje’ mnogo bolje. Među njima i ‘Mother’ ili ‘Thin Ice’ koja je, ni manje ni više, nego lirska klavirska minijatura zavodljivih harmonija i šarma.
S druge strane, sve one mane koncepta i danas su jednako očite kao i nekada, a uključuju pretenciozne tekstove i – za mene i danas kao i u dane punka – iritirajući pseudooperetni kroj brojeva poput ‘The Trial’. Naravno, za sve to Waters je i onda – a i danas je tome tako – imao puno opravdanje. Jer, ‘The Wall’ je bio i ostao projekt koji valja gledati u kontekstu diskografije, osebujne ‘evolucije’ pa i – ponajviše – unutarnjih odnosa u bandu. Vrijedi podsjetiti.
Albumu ‘The Wall’ prethodio je ‘Animals’ objavljen 1977., album koji je bio uspješan, no ipak slabiji od dvaju prethodnika (‘Dark Side...’ i ’Wish You Were Here’). Turbulentni odnosi u bandu postali su sve složeniji, Gilmour i Wright bave se samostalnim projektima, a Nick Mason sve više producira. Waters se, pak, posvećuje pisanju novih brojeva: najprije snima demo za devedesetominutni projekt radnog naslova ‘Bricks In The Wall’, ali paralelno i na materijalu koji će kasnije postati njegov prvi samostalni album ‘The Pros And Cons Of Hitch-hiking’.
Pretenciozna melodrama
Watersov (gotovo u cijelosti autorski) projekt, koji će postati budući dvostruki album Pink Floyda, bio je podijeljen u dva dijela/cjeline koje su odgovarale formatu dvaju long-play ploča. Prvi dio donosi priču glavnog junaka – rock zvijezde Pink – s flashbackovima u kojima se prisjeća svojeg života, a u cijelosti je nadahnut Watersovim iskustvima. Od smrti oca koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu, pa do složenih odnosa s majkom i nesporazuma sa strogim učiteljima, Waters svakom pjesmom-epizodom (metaforičkom ciglom u zidu) gradi konstrukciju albuma i podiže ‘zid’. I drugi dio priče također je izrazito osoban, a nudi Watersovo promišljanje bešćutne i gramzive glazbene industrije gledano kroz prizmu zlosretne sudbine ‘ludoga genija’ Syda Barretta. Watersov glavni junak (i svojevrsni alter-ego) Pink u priči postaje otuđena, drogirana i samoživa rock zvijezda klizeći prema megalomaniji i nekoj uvrnutoj verziji fašističkog diktatora.
U sjajnoj biografiji Pink Floyda ‘Kad svinje polete’ Mark Blake je zapisao: ‘U zadnjem, dramatičnom poglavlju priče i albuma sluđeni Pink počinje sve više doživljavati publiku kao fašiste, a koncert se od rock-predstave pretvara u politički skup. U dramatičnoj kodi Pink ruši ‘zid’ (koji su u koncertnoj izvedbi radnici sustavno podizali između banda i publike dodajući ciglu po ciglu – op. Z.G.) i ponovno postaje ranjivo ljudsko biće kojem je stalo. Još jedan sretan kraj, zar ne?’
No, u stvarnom životu nije bio, jer iako je singl ‘Another Brick In The Wall pt.II’ – s utjecajnim gitarskim riffom – dospio na vrh rang-lista s obje strane Atlantika najavljujući također megauspješni ‘The Wall’, dvostruki konceptualni album bio je posljednji značajan projekt banda s Rogerom Watersom. Istina, snimili su zajedno još jedan album ‘Final Cut’ (1983.), no on je bio ipak znatno slabiji i ‘oproštajni’ projekt sada već potpuno zavađenog banda.
‘The Wall’ – koji je u Velikoj Britaniji bio objavljen 30. studenog, a samo tjedan poslije i u SAD-u − izazvao je različite reakcije – oprečne kritike, ali i reakcije fanova grupe. ‘Iz današnje perspektive čini se da album sadržava sve što je neke odbijalo, a druge privlačilo: bombastičnu, pretencioznu i sveobuhvatnu melodramu’, zapisao je biograf Pink Floyda Mark Blake. Kako točno! New Musical Express – čija su udarna pera bitno utjecala i na moj diskofilsko/kritičarski ukus – kao neslužbeno glasilo punka nije pokazao osobitu naklonost albumu koji je nazvao ‘spomenikom egoistočnog pesimizma’, a ni Melody Maker, premda suzdržaniji, s ocjenom ‘nisam siguran je li album genijalan ili užasan, ali vrlo je osebujan’, također nije bio odveć sklon Watersu i Pink Floydima na isteku desetljeća.
Divovski dolarski znak
Kasnijih godina Watersova je glavinjajuća solo karijera pokazala da ma koliko da je žestoko posvajao projekt – jer Gilmour je teškom mukom izborio koautorstvo u samo tri skladbe − ‘The Wall’ kakvog znamo ipak je kolektivno djelo. Barem njegovi najbolji trenuci. Srećom za glamurozni koncertni projekt koji je već drugu godinu ‘na cesti’, Waters je toga i sam svjestan. Sudeći po viđenim TV klipovima, ‘The Wall’ u sezoni 2010./11. golem je i produkcijski vrlo zahtjevan projekt, ‘naoružan’ najboljom mogućom tehnologijom koju može priskrbiti novac i glazbenicima koji mogu ponoviti studijske čarolije neupitno virtuoznih instrumentalista kakvi su Gilmour i Wright.
Što se, pak, samih poruka ‘The Walla’ tiče, one su – molit ću lijepo oprost od svih zagriženih fanova – i danas jednako smiješne kao i u doba izvornog objavljivanja. ‘The Wall’ kao kritika rockerskog stardoma, gramzivosti diskografskih kuća, neoliberalnog kapitalizma...? Kako da ne! U svjetlu basnoslovno skupe produkcije turneje koja bi iscrpila višegodišnji budžet afričkih sirotinjskih državica, višemilijunskog dolarskog casha koji se oko ‘The Walla’ danas vrti, te tantijema koji će nakon turneje baš lijepo obogatiti kućni budžet obitelji Waters, na ‘Zidu’ se mirne duše može ispisati divovski dolarski znak. Ništa zato. Jer, kaže mudrost, jebeš zid na kojem ništa ne piše.