StoryEditor
StilO tome se priča

S petogodišnjom kćeri na promociju

Piše PSD.
24. studenog 2014. - 12:30
Fotografija koju je na svojem profilu na Facebooku nedavno objavio University of the Sunshine Coast, sveučilište iz istoimene regije na australskoj jugoistočnoj obali, postala je instant hit na ovoj društvenoj mreži: Fotografija prikazuje studenticu Jacci Sharkey na svečanosti dodjele diplome; odjevena kako prigoda traži, doji svoga šest tjedana starog sina Aleka, svoje drugo dijete.

Jacci je, neočekivano postajući slavna preko noći, rekla da je Fotografija trebala biti i ostati samo njezina zahvala fakultetu za potporu koju je dobila, kao i podrška drugim majkama, kojima, eto, ona može poslužiti kao primjer – diplomirala je kao majka dvoje djece, i na to je, kaže, vrlo ponosna. S pravom.

Nekada je bilo teže

Nema sumnje da su lijepe - slika mlade diplomantice koja doji, i poruka koju je odaslala. Situacije u kakvoj se našla Jacci, priče o upornim, ambicioznim, sposobnim i pametnim ženama koje se moraju dodatno potruditi da bi stekle fakultetsko obrazovanje, ni na ovoj našoj „sunshine coast“ nisu tako rijetke.

Jedna od tih uspješnih žena je i poznata splitska odvjetnica Doris Košta. Na svoju je promociju na Pravnom fakultetu 1981. godine povela je i tada petogodišnju kćer Vanu.

- U ono vrijeme, ‘75. – ‘76., mladim je majkama bilo puno teže. Zatrudnjela sam u četvrtom razredu srednje škole, a sredina tome nije bila naklonjena. Ni unutar obitelji vijest nije dočekana s oduševljenjem. Iako su svi mislili kako ništa neće biti od moje škole, ja sam odlučila da trudnoća i dijete tome neće biti prepreka.

Noć je prijatelj

Htjela je biti liječnica, no kako studija medicine nije bilo u Splitu, a okolnosti su tražile ostanak u gradu, upisala je Pravo.

- Moglo bi se reći da sam iz rodilišta otišla na prijamni – rodila sam početkom rujna, a prijemni je bio desetak dana poslije.

Kako je izgledalo studirati i biti majka?

- Navečer bih u devet stavila Vanu da spava, a ja bih učila do četiri ujutro. Noć je bila moj prijatelj. Trudila sam se da mi učenje ne oduzima od druženja s Vanom, njoj sam se puno posvećivala danju.

Pomagala je obitelj, i suprug Arsen, naravno. Najveći dio tog vremena mladi je par živio u podstanarstvu, Doris je davala repeticije…

- Gurali smo nekako. Nikad nisam imala krizu, nikad nisam razmišljala da stanem, kamoli da odustanem. Znala sam da će mi se sve što posvetim knjizi vratiti. Studij sam, uostalom, završila i za dijete, ne samo za sebe…

Zahvaljujući disciplini, upornosti i sistematičnosti, nikad ništa ne ostavljajući za sutra i vodeći se uvjerenjem da uvijek postoji rješenje - Doris je diplomirala u roku, zaposlila se, položila pravosudni ispit…

Ipak, zbog tako ranog majčinstva je, kaže, ‘brzo ostarila’.

- Nismo živjeli kao ostali mladi ljudi, nismo izlazili, išli u disko. Danas ne mogu reći - sjećaš li se kad smo radili ovo ili ono, jer ništa i nismo radili, ničeg nije ni bilo, osim učenja. Ali ne žalim ni trenutka što je bilo tako.

Danas je ponosna na svoju djecu – Vanu koja je s njom ‘studirala’, danas liječnicu, specijalizanticu neurologije i doktoricu znanosti, Arsena koji je diplomirao kineziologiju, i Deu, studenticu 4. godine Prava. U njihov uspjeh ugrađen je njezin uspjeh.

Kolegice čuvarice

Evo još jedne ‘domaće’ priče o upornosti, ambiciji i neodustajanju: sa 19 godina, pri kraju prve godine studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Lucija Puljak, studentica koja će kasnije postati doktorica znanosti, već je bila udana žena i majka. U vrijeme kad je u ruke primila svoju (prvu) diplomu, dojenje je odavno ostalo iza nje.

O tome kako je bilo studirati s djetetom u naručju, te tko joj je i kako pomagao, Lucija Puljak, danas ravnateljica Osnovne škole u Pučišćima na Braču, kaže da – što se fakulteta tiče, nikakvu pomoć nije ni očekivala niti dobila. Nakon prve godine nastavila je izvanredno studirati, no dolazila je na fakultet, a njezina malog sina čuvale su joj kolegice.

- Iz današnje perspektive, sve mi to izgleda kao avantura. Nakon Filozofskog fakulteta studirala sam dalje, upisala sam predškolski odgoj, pa pedagogiju, pa je na red došao magisterij. U to vrijeme, deset godina nakon prvog, rodila sam i drugoga sina.

Stalno trčiš, juriš

Kasnije je i doktorirala, no to je već, kaže, išlo ‘po redu’.

Na tom putu koji je tražio visoku motiviranost, upornost i ambiciju, nužno joj je trebala pomoć.

- Najviše mi je pomogla obitelj. Majka, svekrva. Dijete je bez njih teško odgojiti. Stalno trčiš, juriš – s djecom si na ‘doživotnoj’ – a kod nona je drukčije. Moj prvi sin mojoj je materi bio prvi unuk. Kod nje je našao toplinu. Zato je važno imati none, i žao mi je djece koja ih nemaju.

Mala razlika od svega dvadeset godina čini Luciju i njezina sina ‘ravnima’ jedno drugom. Ne samo što mogu kome izgledati kao brat i sestra, a ne majka i sin, nego je upravo ona ‘manje ozbiljna’.

- Zajedno smo rasli. Ponekad sam imala osjećaj da ga je rodila moja majka, a ne ja!

Nije to čudno - kad žene rode mlade, i njihove su majke i svekrve još mlade...

Elizabet Baloević željela je postati liječnica, pomagati ljudima, biti u kontaktu s pacijentima. Prioriteti su joj se, međutim, promijenili na četvrtoj godini studija kad je rodila svoga prvoga sina, Jakova, koji danas ima 21 godinu. Potvrda tih promjerna - drugi sin, Toma - stigla je nešto kasnije, kad je odrađivala petu godinu medicine. Usprkos svemu, Elizabet je napravila što je naumila - završila je studij. Danas dr. Baloević radi u farmaceutskoj industriji.

Majka pa karijera

- Nije bilo lako, ali uz ljubav je sve moguće. Tradicionalno sam odgojena - biti majka, imati obitelj, uvijek mi je bilo na prvome mjestu, ali nisam odustajala ni od drugih ciljeva. Ne bih to mogla da nije bilo moje obitelji i obitelji supruga Jakše - oni su mi, svojom pomoći i ljubavlju, pomogli da uspijem.

Tada, u vrijeme kad je postala studentica-majka, Elizabet Baloević činilo se da joj je “život stao” - njezini kolege nastavili su ritmom koji je ona morala prilagoditi novim obvezama.

- Danas ne da mi nije žao, nego bih, kad vidim kakva dva momka imam, ponovno isto uradila!

lidija gnjidić

Antonija Šalinović: Na posao pa opet studiranje

Antonija Šalinović, 22-godišnja studentica na trećoj godini računovodstva i financija Odjela za stručne studije Sveučilišta u Splitu na dobrom je putu da ponovi iskustvo naših starijih sugovornica. Zatrudnjela je sredinom prve godine studija, no to joj nije bila nikakva prepreka da ispuni uvjete redovnog studiranja već u šestom mjesecu. Nesputana fakultetskim obavezana osigurala je tako sebi mirno trudničko ljeto, rodila u rujnu, iskoristila pravo mirovanja fakultetskih obaveza do djetetove prve godine, a kasnije samo nastavila studij, uspješno i bez zastoja. Bilo joj je, doduše, puno, puno lakše učiti dok je bila trudna - kad se Mia rodila, okolnosti su se izmijenile. No, onda se pokazala sva prednost mladih baka, a kad god treba uskaču i Mijine tete. Antoniji ostaje formula koju, čini se, koristi najveći dio majki-studentica: uči dok joj dijete spava. Iako ju je kombinacija majčinsko-studentskih obveza lišila uobičajenog života njezinih vršnjaka, izlazaka i zabave, to joj, kaže, i ne nedostaje - večeri radije provodi igrajući se s djetetom, “i ništa, baš ništa nije toliko vrijedno kao kad me Mia iz čista mira zagrli i kaže ‘moja mama’”.

Mladi bračni par Šalinović živi od plaće supruga Stipe koja pokriva i podstanarstvo, pa iako i Antonija vikendom radi i pridonosi kućnom budžetu, nakon što završi trogodišnji studij i dobije diplomu - na čiju će dodjelu, jasno, povesti i malu Miju - na neko vrijeme će ipak stati s učenjem:

- S obzirom na ono što studiram, imam dosta mogućnosti za zaposliti se, a još jedna plaća dobro bi nam došla. Ali kasnije namjeravam nastaviti i zavšiti još dvije ‘bolonjske’ godine.

Nikad odustati

Prema mišljenju Doris Košte, danas je majkama studenticama lakše, drukčije se na njih gleda. U tom statusu imaju i pogodnosti kojih u vrijeme dok je ona studirala nije bilo, stoga je lakše posvetiti se obrazovanju – od toga, njezina je preporuka, nikako ne bi trebalo odustati.

Upitana što bi prije savjetovala ženama – da rode tako mlade kao i ona, ili da prate trend rađanja u sve starijoj dobi, Lucija Puljak odgovor kanalizira kroz nužnu ogradu: sve ima svoje dobre i svoje loše strane, prednosti i mane.
- Prvoga sina odgajala sam slobodno, neopterećeno, i to se danas na njemu i vidi. Ima, međutim, nešto što bih možda morala ‘razraditi’ s nekim psihologom: deset njegovih prvih godina bila sam na raznoraznim studijima. Onda je on, kad je imao 14 godina, otišao u Split, u srednju školu. Fali mi to dijete. Uteklo mi je ispod ruke. Nisam ga se stigla nauživati. Zato je naša sugovornica svom mlađem djetetu „legla na škinu“, htijući uživati, realizirati se kao roditelj. Iskustvo Doris Košte posve je drukčije - za razliku od dvoje rođenih kasnije, kad se već zaposlila - njezino je ‘studentsko’ dijete nju najviše imalo za sebe.

Fakultet u mirovanju

Mlade roditelje studente ne bi trebala uhvatiti panika - nitko ne kaže da će im biti lako, no uz prava koja imaju situacija im se može prilično olakšati. Na zahtjev studentice, recimo (upućen referadi) fakultetske obveze miruju za vrijeme trudnoće i do godine dana starosti djeteta. Za vrijeme te godine (u kategoriji “korisnika izvan sustava rada”) ima pravo na novčanu pomoć koja iznosi 1.663,00 kuna, na dječji doplatak, zatim pravo na jednokratnu novčanu potporu za novorođenče od 2.328,20 kuna. Roditelji koji redovno studiraju mogu svoju djecu upisati u jaslice ili vrtić (njihov je status izjednačen sa statusom zaposlenih roditelja).
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. studeni 2020 14:54