StoryEditor
Spektaranaliziramo

Nema razloga za strah, ionako već 20 godina ne računamo u kunama: euro će nam donijeti niže kamate, a pomoći će privredi, najviše turizmu

25. srpnja 2020. - 10:03
Euri su bili tema i ovog prosvjeda zaštitnika okoliša koji su u Berlinu, na dan njemačkog preuzimanja vodstva Unijom, tražili da novi europski proračun bile ”zelen”AFP

Hrvatska se približila euru i ušla je u posljednji krug provjere, u Europski tečajni mehanizam, u ERM II, koji se još naziva "čekaonicom za euro".

Premda je jasno da nećemo ni sutra ni dogodine uvesti jedinstvenu europsku valutu, opet se otvorio strah od poskupljenja i gubitka monetarnog suvereniteta. Euro se izjednačava s poskupljenjima, a kuna se diže u nebo kao da vrijednost novog ili starog automobila, stana, zemljišta, najamnine, štednje ili kredita ne važemo u eurima. Htjeli to priznati ili ne, euro smo mi uveli odavno, samo što mnogi toga nisu svjesni.

Kao mjerilo vrijednosti dugo nam je služila njemačka marka, a potom smo se od ožujka 2002. godine prebacili na euro, koji je tada postao jedino zakonsko sredstvo plaćanja u Austriji, Belgiji, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Irskoj, Italiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Njemačkoj, Portugalu i Španjolskoj. Poslije su se tim zemljama pridružile i Slovenija, Slovačka, Finska, Letonija, Litva, Estonija, Cipar i Malta.

Nema straha od rasta cijena

Što se rasta cijena tiče, poznavajući domaće prilike, strahovi nisu neopravdani, usprkos svim objašnjenjima o tome da poskupljenja neće biti i da su i u drugim zemljama bila malena, i da je rizik od rasta razine cijena pri konverziji blagih 0,2 postotna boda na indeks potrošačkih cijena, a u zemljama koje su dosad uvele euro učinak na inflaciju nije prelazio 0,3 postotna boda.

Radi izbjegavanja takvog scenarija skoka cijena pod plaštem zaokruživanja prilikom preračunavanja kunskih cijena u eurske, imat ćemo polugodišnje pripreme tijekom kojih ćemo imati dvojne cijene. Bit će izražene u kunama i u eurima. Time bi se trebao preduhitriti eventualni skok cijena preko noći.

Zanimljivo je da se kod nas posljednjih dana, otkad smo ušli u čekaonicu za euro, spominju često cijene u kafićima, i to cijene kave, kao da samo od nje svi živimo. Popijemo kavu ili dvije na dan i to nam je što se prehrane i pića tiče dovoljno. Hranu trebaju samo oni koji kavu ne piju.

Imali mi ili ne imali euro, činjenica je da nas kuna ne brani od poskupljenja. Evo, u posljednjih pet godina cijene u kafićima i restoranima porasle su 15,8 posto. Hrana je u pet godina poskupjela šest posto, kruh je skuplji pet posto, meso sedam posto, voće 11 posto, povrće gotovo osam posto, odjeća šest posto, osam posto financijske usluge, 7,5 posto zdravstvene usluge...

Sve se to dogodilo prije nego smo ušli u Europski tečajni mehanizam sa središnjim paritetom od 7,53450 kuna za jedan euro. U njemu ćemo provesti najmanje dvije godine. Znači, 2023. godina je najraniji rok za uvođenje eura. Najkraće, dvije i pol godine, u toj je čekaonici za euro bila Slovenija, a najdulje, cijelo desetljeće, Litva.

Tijekom te dvije godine, koliko ćemo provesti u superviziji tečajnog mehanizma, posljednjoj provjeri ispunjavanja uvjeta za uvođenje eura, tečaj mora biti stabilan, ne smije fluktuirati, odnosno padati ili rasti više od 15 posto. Analitičari kažu da takvih promjena i nije bilo tijekom posljednja dva desetljeća.

Uz tečaj koji se prema euru ne smije mijenjati više od 15 posto, moramo imati malu i kontroliranu inflaciju, čija stopa ne smije za više od 1,5 postotnih bodova prelaziti prosječnu stopu inflacije triju članica Unije s najmanjom inflacijom. Inflacija u Hrvatskoj se u protekle tri godine kretala u rasponu od 0,8 do 1,5 posto.

Osim toga, trebamo imati niske kamatne stope na zaduživanje države, a one i jesu takve na dugoročne državne obveznice. Uz to Hrvatska treba zadovoljiti još dva uvjeta koja je prije korona-krize zadovoljavala, a virus joj je tu poremetio planove.

Riječ je o niskoj razini javnog duga od 60 posto BDP-a i proračunskog deficita od tri posto BDP-a. Do pandemije je javni dug pao s 84,4 posto BDP-a krajem 2015. na 73,2 posto krajem prošle godine. Krajem prvog kvartala ove godine, ukupni javni dug iznosio je 298,8 milijardi kuna, ili 74,3 posto BDP-a, i bio je 1,1 postotni bod udjela u BDP-u, ili 5,9 milijardi kuna veći nego krajem prošle godine. Uz ovogodišnji pad BDP-a od 9,4 posto, prema projekcijama Vlade, udio javnog duga u BDP-u porast će na 86,7 posto.

image
Litvanska srebrna "korona" kovanica od 1,5 euro, puštena u prodaju 1.srpnja u spomen na pandemiju koja je zaustavila planetu

Smanjivanje davanja

I proračunski nam je deficit bio debelo ispod traženih tri posto BDP-a prije korona-krize, a onda se, s mjerama Vlade za ublažavanje posljedica virusa, ove godine očekuje da bi deficit mogao iznositi sedam posto BDP-a.

Kriterij javnog duga od 60 posto nije zabetoniran, nego se održivim javnim financijama mogu smatrati i one u kojima dug ima silaznu putanju, a ministar financija već je najavio da bismo dogodine trebali opet hvatati taj vlak smanjivanja zaduženosti.

Uz to, ove dvije godine Hrvatska se, u cilju ostvarenja visokog stupnja održive ekonomske konvergencije i uspješnog sudjelovanja u europodručju, obvezala na provedbu dodatnih mjera u reformskim područjima te je iskazala čvrstu namjeru da uvede euro kada kriteriji konvergencije budu ispunjeni.

Mjere se odnose na jačanje okvira za borbu protiv pranja novca, smanjenje administrativnoga i financijskog opterećenja za gospodarstvo daljnjim pojednostavnjivanjem administrativnih postupaka i smanjenjem parafiskalnih i neporeznih davanja, poboljšanje korporativnog upravljanja u državnim poduzećima te jačanje nacionalnoga stečajnog okvira.

Europska središnja banka je ulaskom Hrvatske u Europski tečajni mehanizam uspostavila blisku suradnju s Hrvatskom narodnom bankom, koja je postala dijelom jedinstvenoga nadzornog mehanizma (SSM-a) i prije ulaska u europodručje, a Hrvatska će sudjelovati i u jedinstvenome sanacijskom mehanizmu.

Europska središnja banka je tako preuzela superviziju hrvatskih banaka te će odlučiti koje od njih ispunjavaju kriterij za svrstavanje među značajne institucije.

Od prvog dana listopada ove godine Europska središnja banka će provoditi i neposrednu superviziju značajnih institucija u Hrvatskoj. Zvuči ozbiljno i jest tako. Proces je odavno počeo, nije ova Vlada, a nisu ni prošle tajile da žele Europsku uniju i euro.

Kad je o euru riječ, među pristašama ima i onih koji bi radije da imamo svoju valutu, no smatraju da nam je, s obzirom na to kako smo se postavljali i upravljali zemljom, realno euro bolja opcija ili jedina opcija, te nam je pametnije pokušati javne financije dovesti u red prije uvođenja eura. Poručuju kako je bolje i pozabaviti se vlastitom konkurentnošću.

Ionako već sve računamo u eurima

Jedan ekonomist bio nam je prije godinu dana kazao da Hrvatska de facto već sada ima euro jer dva desetljeća ima čvrsto fiksiran tečaj s malim oscilacijama. Već toliko dugo samostalna monetarna politika nije realan koncept. A sve kad bismo se odlučili posve za kunu, koliko bi štediša napustilo euro i pretočilo svoje eure u kune? Koliko bi ljudi prodalo stan za kune? Koliko smo kuni vjerovali svih ovih godina?

Četiri godine od ulaska u Europsku uniju, u listopadu 2017. godine Vlada i HNB predstavili su strategiju uvođenja eura i kao najveću korist spomenuli uklanjanje valutnog rizika za zadužene građane, gospodarstvo i državu u slučaju slabljenja kune. Euro bi posve izbrisao ranjivost zemlje zbog valutnog rizika.

To uklanjanje valutnog rizika, kao i činjenica da smo visokoeurizirana zemlja, donijelo bi smanjenje premije za rizik i niže kamatne stope. Euro bi ojačao izvoz i investicije jer će pasti transakcijski i troškovi konverzije valuta, gospodarstvo bi moglo postati konkurentnije, a jedinstvena europska valuta koristit će turizmu, čijih 70 posto ukupnih prihoda stiže baš iz europodručja.

Visoka euroizacija ionako sužava prostor za provođenje monetarne i tečajne politike. Tečaj se održava stabilnim i ne može se rabiti kao sredstvo za povećavanje konkurentnosti.

Korona je pokazala još jednu stvar. Nije samo do kraja otvorila oči da je oslanjanje na turizam opasno, nego je pokazala koliko naše malo gospodarstvo i njegovi uvozno-izvozni poslovi ovise o nekim članicama Unije, prije svega o Njemačkoj i Italiji.

Kad je kriza u tim dvjema zemljama, onda se ona prelijeva i kod nas. Kako i ne bi kad najviše uvozimo i izvozimo baš u te dvije zemlje.

Dok se sve to događa, dovoljno je malo s daljinskim upravljačem prošetati domaćim TV kanalima i pogledati i poslušati što se sve u političkim, kontakt i sličnim emisijama govori o uvođenju eura, da se shvati kako je cijeli svijet u zavjeri protiv Hrvatske.

Raznih teorija zavjere ima, koje bi, da ih samo malo povučete za rep, tvrdile da je Europska unija utemeljena ne bi li zeznula Hrvatsku; iluminati, ljudi gušteri, 5G mreže i stotinu čuda ovog svijeta čekali su samo ove dane ne bi li napakostili maloj zemlji koja sebi voli tepati da je najljepša, najbolja i najpametnija na svijetu.

A oni koji znaju za ta blaga, uz njezine stanovnike, jesu oni koji kuju zavjere na mjesečini kontra Hrvatske.

Nažalost, nitko na ovom svijetu nije nama kriv što smo takvi kakvi jesmo. Ili možda jest, kako nam to sugeriraju teoretičari zavjere. Vele, euro je u stvari početak kraja. Ili siromašenja Hrvatske.

Hrvatska je i bez eura postala gotovo pa najsiromašnija europska zemlja, sa standardom od kojeg je lošija samo Bugarska i cijenama koje su već uhvatile europske prosjeke.

Od zemlje koja je u tranziciju ušla kao jedna od najrazvijenijih sa Slovenijom, u manje od tri desetljeća stropoštali smo se na začelje. Od rata smo imali četvrt stoljeća vremena, više nego dovoljno godina, postati bolje i uspješnije društvo. Nije ni sada kasno, pitanje je samo koliko nam je to jasno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

20. rujan 2020 23:11