StoryEditor
SpektarDALMATINSKI BAROMETAR

Na otocima se vrte milijuni, u Zagori ne ide ni gajba pive

Piše PSD.
21. rujna 2013. - 13:46
Polemika koja se protegnula po stranicama „Spektra“ na temu „živi li se na otocima bolje nego u ostatku zemlje i jesu li turisti baš uvijek u pravu“, pretvorila se u ono što vojnici zovu prijateljskom vatrom. Iako se s mojim oponentima dijelom slažem, jer tko ne bi uvažio činjenice da je jedan Gdinj na Hvaru zapeo na početku 20. stoljeća, o čemu piše Bonković, ili da gosti znaju i prekardašiti, na što upozorava Rosso, ne želim i neću izginuti od iste te „prijateljske vatre“ jer imam municije na pretek. Kako su se u klupko ove javne raspre upleli mnogi koji imaju indirektne ili direktne veze sa škojima, klempavo mi se uho užarilo od njihovih poziva.

Otkini mu ruku

Jedan od sugovornika bio mi je i direktor naše velike kompanije za distribuciju voća i povrća, čije ime neću spominjati, jer je, držeći mi stranu, odao i neke poslovne tajne koje bi ga mogle stajati karijere. Uglavnom, diša potvrđuje ono što sam bodulu Bonkoviću i sam kazao:„Prosječan Splićanin ili Zagrepčanin ne da se mjeriti s jednim Bračaninom, Hvaraninom, Korčulaninom...“. Vidi on to, priča mi, iz brojki koje na Bonkovićevom i Rossovom Hvaru ljeti ruše sve moguće rekorde. I ne troše, napominje mi, samo stranci – raspomamljeni Englezi kojima bi Rosso otkazao gostoprimstvo – već i domaći koji su razvili paralelnu ekonomiju kojoj Linić (još) nije doskočio, a u kojoj se na godišnjoj razini vrte milijuni eura.

Financi hvataju velike ribe stavljajući ključ u bravu jednom „Carpe Diemu“, a okolo pliva na stotine pirana koje će „strancu i ruku otkinuti“, ako je nije dovoljno duboko zavukao u džep s devizama. Iznajmljivači koji rade na crno ili friziraju podatke o smještaju, oni što prodaju vino i maslinovo ulje bez etiketa, barkarijoli ili ribari koji najbolje komade ne prodaju na (vele)tržnicama nego ih s ugostiteljima premeću iz ruke u ruku..., e, svi su oni stvorili društvo blagostanja na našim otocima na kojima cvjeta turizam, pa je zato, na Palmižani, recimo, nemoguće upoznati domaćeg konobara. Redom je to vrijedna mladost iz Bosne ili Slavonije. Kad krene jematva, veliki se vinari žale što nitko ne želi berući grozdove slasne zaraditi pristojnu žurnatu. Direktor mi priča da je zato i imao muke s radnicima u svojim dućanima.

Pazi, ja mu ne mogu dat u trgovini više od četri iljade kuna, a znan da je u mene samo zbog mirovinskog i zdravstvenog. I čin ga liti, kad posa naraste – malo stisnen, lipo se pokupi ća, pa mi kaže: „Šefe, a šta bi se ja ovde zajebava kad na apartmane ćapan dvi godišnje prosječne plaće“. I sad oni tebi tamo uspoređuju otoke i Vlašku, a gore imamo dućane di ne možemo gajbu pive prodat cili dan. Znaš šta znači – gajbu!!! To je razlika nebo - zemlja! Samo, ako se to prizna, eto ti zajapurenog Linića, u tome je vic – smije se ovaj moj, a ja ću opet, da nije turizma, a to je ono što pokušavam razjasniti Rossu, ni tog blagostanja ne bi bilo.

E, sad, to što bi mi i ovce i novce, dakle, voljeli bi da ti turisti dođu, ali i da nas se brzo prođu, preciznije, da budu nečujni, nevidljivi, da se ne opijaju, galame, ne plešu i ne klapaju potpeticama po Pjaaaci u kasne ure, e, to je naš problem. A, ne onih iz „Yacht Weeka“, koji su, primijetit će Rosso „Skandinavci i imaju ne prave jahte nego neku plastiku“, zaboravljajući da smo zemlja slobodnog tržišta i da svatko ima pravo u skladu sa zakonom ovdje investirati novac i pokrenuti biznis.

A, kolega Bonkoviću, kako taj biznis nisu pokrenuli naši nego stranci? Što bi ga domaći i pokretali, kad dobar dio ljudi na Hvaru, Braču, Korčuli, Pelješcu ili Visu živi super i mudro ne traži kruha s vrh pogače. Hebeš ti milijune na kontu, kad te od silnog stresa strefi kap ili infarkt, i to je ono što vam, dragi moji prijatelji, posljednji put spominjem – kvaliteta života! Ona je bitno viša na otocima nego na kopnu gdje brzina kosi ljude, a o troškovima da ne govorimo.

Izdaci za prirez, pričuvu, čistoću, komunalije, čistačicu, zajedničku rasvjetu i vodu na stubištu, pričuvu za mjesto u garaži, autobusnu kartu..., deseci računa koji u gradu postoje, na otocima su nepoznanica. I neka je tako, i neka tako i ostane, ali nemojmo zato izvrćati stvarnost.

Dokoličarenje

Tamo gdje se turizam dogodio, a država pobrinula urediti infrastrukturu, živi se dobro, a prva sezone kad nas gosti, nedajbože, zaobiđu, podsjetiti će nas i koliko i kako dobro. Tko se sjeća ratnih godina na otocima bez turizma, zna što pišem, jer da nije bilo furešta i prije kobne 1991., ni rat se ne bi izduralo. Ovako, trošilo se zalihe iz šušta i s knjižica, pa nekako dočekalo 1996. i povratak vjernih gostiju: Čeha, Poljaka, Njemaca, Mađara.... Na kraju ove bodulsko – vlaške prepiske, konstatirat ću da Jošku Rossu i Ivi Bonkoviću zavidim što su se, eto, imali sreće naći na jednom Hvaru, a ne u nekom pasivnijem kraju Lijepe naše – u Bukovici ili na Kordunu, ili u nekad bogatoj Slavoniji gdje je plaća od tri tisuće kuna postala premija, pa jedva čekaju kad će ih tko s primorja i škoja, gdje se, tobože, loše živi, pozvati da spremaju sobe, kuhaju ili konobare.

Dragi Joško & Ivo, iskapit ćemo valjda koju zajedno na Hvaru, pa nastaviti na istu temu, jer zahvaljujući turizmu, Dalmatinci (još), poput starih Grka, imaju vremena za dokolicu, filozofiranje i diskusije bez početka i kraja. Amen.

SAŠA LJUBIČIĆ
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. rujan 2022 18:27