StoryEditor
Spektarpile naopako

Damir Pilić: Velika Franjina baština

Piše PSD.
19. travnja 2015. - 14:08
Za sve je kriv komunistički mentalitet – to je omiljena mantra naše konzervativno-klerikalne scene. Uistinu, već godinama ne može proći nijedna biskupska poslanica niti ozbiljnije političko priopćenje s desnice, a da se autori ne očešu o komunistički mentalitet kao glavni uzrok svih današnjih opačina hrvatskog društva. Iako je pokojnik blago preminuo u Gospodinu još prije četvrt stoljeća, još uvijek dobro dođe kao izlika za neobjašnjivo propadanje društva.

U zadnje vrijeme primjećujemo izvjesnu modernizaciju, pa se umjesto sintagme “komunistički mentalitet” sve češće rabi izraz “postkomunistički mentalitet”. Pritom nije posve jasno smatraju li njegovi tvorci da je sve to još uvijek jedan te isti mentalitet, ili ipak polako usvajaju fizikalnu činjenicu da vrijeme protječe te da, shodno tome, okrivljavanje (davno) mrtvog magarca vremenom djeluje sve maloumnije.

Tako svestrana katolička intelektualka Silvana Dragun ovih dana u Slobodnoj Dalmaciji, govoreći o likovima svoje nove satirične drame “Snađi se, druže”, za koju je inspiraciju našla u aktualnoj hrvatskoj stvarnosti, kaže da je ponašanje tih likova “posljedica postkomunističkog mentaliteta”. A taj se mentalitet, veli, očituje “u prebacivanju odgovornosti na drugoga, partitokraciji, oportunizmu i kulturi straha”.

No čini se da autorica ipak ne spada u red onih konzervativnih mislilaca koji izvor svih današnjih zala i nevolja lociraju u 45-godišnje razdoblje socijalizma. U jednom nedavnom intervjuu je, recimo, kazala ovo: “Famozna ‘hrvatska šutnja’ koja se ogleda u izdaji intelektualaca plod je višestoljetnog ‘inženjeringa straha’.“

Ta je misao pravo osvježenje, jer konzervativno-domoljubna scena “hrvatsku šutnju” u pravilu smješta u razdoblje od 1971. do 1989. godine te je pripisuje komunističkoj represiji, kao da je hrvatski intelektualac prije 1971. bio sve sami srčani jurišnik bez dlake na jeziku. Nije. Davno prije komunizma hrvatski su intelektualci bili oportunistički tipovi, formirani u kulturi straha.

Komunizmu bi se dalo štošta prigovoriti, ali je smiješno neke raširene pojave u našem društvu – korupciju, nepotizam i ine oblike varanja države – tumačiti komunističkim mentalitetom. Ne zato što toga u komunizmu nije bilo, već zato što komunizam nije stvorio te pojave, nego ih je naslijedio. Varanje države na ovim prostorima datira barem od turskih zemana, što potvrđuje i naša pozitivna percepcija riječi “hajduk”, iako jezik svjedoči da je to drugo ime za “drumskog razbojnika”. Komunizmu se može spočitnuti da te pojave nije iskorijenio.

Da autorica Dragun doista nudi ponešto novo čitanje pojma “postkomunistički mentalitet”, ilustrira njezina rečenica da je “nužno promijeniti kulturu otimanja”. A kultura otimanja se teško može povezati s bivšim sistemom, jer je velika otimačina u zemlji Hrvatskoj otpočela upravo kad je taj sistem srušen.

Naši grabežljivci

Ustvari, postkomunistički mentalitet - barem u našim prilikama - jest ono što smo dobili kad se naš čovjek oslobodio moralnih kočnica kojima ga je komunizam primoravao da ne bude pokvaren.

Oslobođen potrebe da nacionalno bogatstvo gleda kao društveno vlasništvo – dakle, vlasništvo svih nas – naš čovjek je početkom 90-ih krenuo u siloviti grabež i pljačku tog bogatstva, kroz opjevanu pretvorbu i privatizaciju.

Oslobođen komunističkog imperativa da ljude druge nacije i vjere gleda kroz optiku bratstva i jedinstva, naš čovjek je pohrlio da ispolji svoj šovinizam na Srbima i muslimanima. I konačno, lišen prisile da gradi društvo bez velikih socijalnih razlika, naš čovjek je radosno šibnuo kapitalističkog konja i upustio se u gradnju društva čije socijalne razlike lete u nebo.

U tom smislu, istinsko oličenje postkomunističkog mentaliteta u Hrvata i njegov prvi ovlašteni promotor zapravo je Franjo Tuđman. Još prije nego je stupio na vlast, ponosno je obznanio kako mu supruga nema ni židovska ni srpska krvna zrnca, čime je - uz hvalospjeve o NDH kao tobože autentičnom izrazu hrvatske državotvorne svijesti - potaknuo javnu netrpeljivost prema onima koji takva krvna zrnca imaju.

A čim je došao na vlast, tuđu je vilu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici vehementno prisvojio samo dan prije donošenja zakona koji takve nekretninske egzibicije zabranjuje, čime je otvorio dugu sezonu grabeža u Hrvata.

A čim se u toj vili malo skućio, organizirao je legendarni pothvat pretvorbe komunističkog društvenog bogatstva u imovinu 200 izabranih obitelji, čime je utemeljio društvo sazdano na klackalici između basnoslovno bogate oligarhijske elite i siromašne “stoke sitnog zuba”, što živimo i danas.

Stoga od hrvatskih biskupa očekujem da prvom zgodnom prilikom osude Tuđmanovu promociju postkomunističkog mentaliteta.

damir pilić

Izdvojeno

04. kolovoz 2020 19:44