X-Men: Anđeli i demoni

Uspjeh superjunaka na stripu i u filmovima redovito je povezan s pogođenim tajmingom. Kad je producentica Lauren Shuler Donner 1994. kupila prava za adaptaciju “X-Mena“, rasne, vjerske, nacionalne i ine predrasude nisu uzele toliko maha kao na startu novoga milenija.

Film kojeg je redateljski trebao potpisati James Cameron nedvojbeno bi bio dobar (“Iron“ Jim teško može omanuti), ali kronično bi mu nedostajala relevantnost stvarnoga svijeta, njegov opipljivi društveno-politički kontekst, osim ako nije mislio radnju locirati na teritorij bivše Jugoslavije gdje se tada, kao nikad prije, s gnušanjem gledalo na pripadnike “druge“ nacionalnosti.

Niti deset godina kasnije, u SAD-u se “dogodio“ 9/11 i nesigurnost je dosegnula maksimum na globalnoj razini. Svatko bradat slovio je kao potencijalna prijetnja čovječanstvu. Izazivao je odbojnost, želju za izolacijom, progonom, pa i istrijebljenjem, o čemu je progovorio akcijski triler “Opsadno stanje“.

Sličnih reakcija nisu (bile) pošteđene ni nacionalne manjine i homoseksualci koji su se počeli boriti za svoja prava. Ekranizacija “X-Mena“ dobila je, tako, najednom čvrsto uporište u stvarnosti, jednako kao i 1963. kad je genijalni “marvelovac“ Stan Lee kreirao strip promovirajući pravo na različitost u periodu porasta stope rasizma.

Bogovi među kukcima

Svaka superjunačka mitologija u srži je priča o prokletstvu i velikim moćima s kojima u paketu često dolaze “velike odgovornosti“ (“Spider-Man“, 2002.), ali i još veća usamljenost. Čovječanstvo je spremno odbaciti “drukčije“ od sebe jer se oduvijek bojalo onoga što ne razumije.

Ljudi su na X-Mene gledali sa strahom, sumnjom i mržnjom, još od trenutka njihova otkrića. Jesu li oni slijedeća karika u evolucijskom lancu zbog jedinstvene genetske mutacije koja se u pubertetu, potaknuta stresom, manifestira kroz natprirodne moći i čini ih “Bogovima među kukcima“ (Magneto), ili jednostavno nova ljudska vrsta koja se bori za svoj dio svijeta?

Gospodari zvijeri - Animalna braća Sabretooth i Wolverine okreću se jedan protiv drugoga

Kako dioba svijeta nije nikad bila u krvi ljudskog bića, upravo je na tim temeljima izgrađena osnovna dramska premisa “X-Men“ stripova i filmova. Dogodovštine “X-ljudi“ i sudbine čitavog planeta efektno su svedene na partiju šaha koju dvojica mutantskih vođa - dobri profesor Xavier (Patrick Stewart) koji ima moć upravljanja ljudskim umom i zločesti Magneto (Ian McKellen), kadar stvoriti magnetsko polje i kontrolirati metal - igraju kao nekoć Max Von Sydow sa Smrti u “Sedmom pečatu“.

Bergmanov klasik ovdje nije uzet bez pokrića. Naime, Xavier i Magneto imaju drukčije viđenje o svrsi njihova bitka, kao i odnosa ljudi i mutanata. Xavier kuži da ljude u američkoj vladi smeta što su mutanti dio stvarnosti, među nama, jer premda izgledaju poput svakog drugog čovjeka, sposobnost pomicanja predmeta, metamoforze, izazivanja vremenskih neprilika, ispaljivanja laserskih zraka iz očiju i pretvaranja u led sve što dotaknu čini ih “drukčijim“.

Razumije da ljude brine opstanak demokracije kad osoba mislima može pomicati gradove“ (“X-Men: Posljednja fronta“, 2006.), odnosno činjenica da netko može nadzirati naše misli i uzimati ono što nam je bogom dano - slobodnu volju (“X-Men“, 2000.).

Vatra i led - Spektakularni obračun mladih mutanata znanih po imenima Pyro i Iceman

Ali, on se, uvijek u potrazi za nadom u viziju ujedinjena svijeta, svejedno zalaže za miroljubivu koegzistenciju ljudi i mutanata koji bi mogli prekrižiti pogreške iz prošlosti i zajednički stvarati budućnost. Ne želi Xavier gaziti “kukce“. Želi svoje božanske moći upotrijebiti da podjednako zaštiti obje strane.

“Anonimnost je prva linija obrane mutanata protiv neprijateljstva svijeta“, smatra profesor X otkad su neki mutanti, koji su na vidjelo iznijeli svoj identitet, dočekani sa hostilnošću pa i nasiljem.

Stoga je okupio Wolverinea (Hugh Jackman), Jean Grey (Famke Janssen), Storm (Halle Berry), Cyclopsa (James Marsden), Rogue (Anna Paquin) te ostale “otpadnike od rođenja“ i “bjegunce“ koji predstavljaju opasnost za sebe i druge u “Školi za nadarene pojedince“ gdje će biti prihvaćeni i nitko ih se neće bojati dok uče nadzirati energiju koju podsjeduju, to jest usmjeravati moći u dobrotvorne svrhe, a ne za osobne ili razaranje.

Magnetu, njegovu svojevrsnom alter-egu, smeta što Xavier sputava supermoći svojih pulena i neke od njih, Boginje poput plamenokose Jean Grey, “pretvara u smrtnice” (“X-Men: Posljednja fronta“). Smeta mu što su ljudi stvorili lijek za mutante da se ovi “uklope” (“Žele nas izliječiti, a mi smo lijek.

Lijek za slabo, nesavršeno biće zvano homo sapiens!“) i uvjeren je kako njegovu vrstu čovječanstvo nikad neće prihvatiti - pošto “većina odbijasaznati išta drugo osim onoga što vide svojim očima“ - pa makar ova s vremenom dobila i svog ministra u vladi (Beast, “X-Men: Posljednja fronta“).

Štoviše, “rat je na pomolu“ i on se kani boriti, po mogućnosti uništiti ljudski rod i naslijediti ga kao apsolutni vladar planeta. Za to, kao svaki pravi trodimenzionalni supernegativac, ima vraški dobar povod. “Bog je donositelj svjetla, mudrosti i razumijevanja“, svjestan je Magneto. Pa ipak, Bog voli, a čovjek ubija, slovio je i naslov jednog “X-Men” stripa.

Olujno nevrijeme s jakom grmljavinom - Vremenska prognoza “voditeljice” Halle Berry

Pozicija običnih smrtnika

Zemlja tolerancije i mira ne postoji nigdje ako pitate Magneta. Pače, čitave su obitelji uništene kao “drukčije od onih koje vladaju“. Pored osvete (nacisti su mu pobili obitelj u Drugom svjetskom ratu), on vjeruje kako spriječava novi holokaust pod paskom desničara/rasista, senatora Kellyja (Bruce Davison) ili generala Strykera (Brian Cox/Danny Huston), koji bi, da ih se pita, “sve njih šmajserom, rođo”.

Xaviera i ekipu stavili bi “iza brave“ (“X-Men“), podvrgavali eksperimentima da služe sumnjivoj vojnoj svrsi (“X-Men početak: Wolverine“, 2009.), “strpali u kamione“, pa i počinili etničko čišćenje nad njima (“X-Men 2“) pod izlikom da je prolijevanje mutantske krvi neophodno za očuvanje vrste.

Dakle, Magneto ne želi opet “završiti u okovima i s brojem na čelu”. Nastoji preživjeti, a ljutnja katkad pomaže u tome, kako je rekla mutantica Storm u drugome dijelu. Tko će koga “matirati“ i na taj način izvojevati pobjedu te oblikovati sudbinu čovječanstva, uvijek je neizvjesno do samoga kraja (skoro) svakog “X-Men“ filma.

Jer, serijal je u prvome redu napeta visokobudžetna blockbusterska ekstravagancija, ali Bryan Singer je pretvorio “X-Men 1&2“ u “nešto više“. Bilo je to jasno već od izvrsne uvodne sekvencije prvog dijela postavljene u poljski konc-logor 1944. koja je predstavljala Magneta. Povezati holokaust sa superjunacima iz stripa bila je prilično radikalna odluka.

Desna ruka Magneta - Mystique je u svakom filmu obavljala prljave poslove za svoga vladara

No, Singer, inače deklarirani gay, kojeg je fascinirala analogija predrasuda i diskriminacija, kao i humanistička filozofija stripa s kojom se ljudi mogu poistovijetiti, nije htio pristajati na kompromise. “X-Men“, priznao je, možda nije projekt po mjeri Woodyja Allena, no odbio je pretvoriti ga u akcijsku tvorevinu na tragu Michaela Bayja ili Joela Schumachera radi čega protagonisti ne nose pomalo klaunovski žuti spandeks iz stripa.

U prvom je filmu, preludiju unosnoj franšizi, prošlo barem pola sata prije nego su se superjunaci počeli istinski (super)junačiti, da bi se tek u nastavku raspištoljio... opet s mjerom. Drugim riječima, redatelj je isporučio točno ono što fantastični eskapizam traži (spektakularna akcija, komadi u kožnim kostimima), s time da, unatoč zgusnutu vremenu od samo stotinjak minuta, nije zaboravio na socijalno-politički podtekst i trodimenzionalnu karakterizaciju likova.

Mitološko-metaforičke superheroje gurnuo je u uvjerljivi okoliš i stavio u poziciju običnih smrtnika (homoseksualaca, nacionalnih manjina itd.) kako bi pomoću njih lakše kritizirao ljudske predrasude i bojazni od nepoznatog koje osjećaju na vlastitoj mutiranoj koži.

Od toga se odmakao Brett Ratner s trećim filmom (“Posljednja fronta”) držeći se gesla “Kvragu i slojevitost, ajmo dizati stvar u zrak!“, da bi Gavin Hood u aktualnom “solo” hitu “X-Men Origins: Wolverine“ vratio stvari na početak i zatvorio krug. Sudeći po njegovu kraju, Wolverine bi doista lako mogao uletjeti u onaj kanadski bar s početka prvog filma, gdje smo ga upoznali. Možda opet sresti Rogue i... ma znate već.

Vječni sjaj nepobjedivog uma - Profesor X pokušava proniknuti u um premoćne Jean Grey