Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Prostorijaposjetili smo

Mala kuća na otoku Kapriju usred raskošnog đardina kapara

Piše PSD.
26. listopada 2014. - 17:51
Ima jedna mala kuća na otoku Kapriju, na samom izlazu iz uvale na desnu ruku, podalje od mjesne rive, šta je sva jedan đardin od kapara! Doduše, ne samo kapara, jer obiteljska kuća Ive Ivića, podrijetlom Miljevčanima, rođenog Šibenčanina, danas Splićanina, a po majci Kaprijanca, pravi je mali arboretum unutar kojega se ugnijezdila ta kuća nevelika, ali razvedena sa “sto” malih skala, prolaza, teračica, jednim divnim glorijetom i malim vrtlom usred svega toga!

Kuća Ivić nastajala je na strmu terenu, gdje je valjda bilo teško i zamisliti, a nekmoli provesti neku gradnju, ali je očito nastajala iz entuzijazma i čiste ideje o ugodi obiteljskog boravka Ive, supruge Mirjane, rodom Franićke s Prvić Šepurine, kćeri Ivane i Zrinke.

Kćeri su se u međuvremenu mladenačkim ljubavima vezale uz materin otok Prvić, a stariji Ivići u Kapriju danas uživaju u njihovim posjetima i boravcima unučadi i prijatelja. Zbog unuka je Ive napravio i mali navoz za plastičnu barčicu, uz “dvosjed” plažicu i rivicu koju smatra svojim remek-djelom.

Iza rive je brodica kojom valja do sela, ali i do ribolovnih pozicija – cijelom tom skladu koji vezuje kuću, more, brod, ribu, još su samo falili ti bokori kapara koji se slijevaju sa zidova, iz zemlje, kamena, sika i škrapa uokolo kuće. Sve je tu u nekoj ljudskoj mjeri, zato pišući o kući Ivićevih i rabim deminutive... ali kapare su naprosto – raskošne!

– Loveći ribu i ploveći oko Samograda, stalno smo promatrali te kapare na otoku. Bili smo dosta mlađi pa smo se mogli verati po otocima, ali od te su nas avanture, da vam pravo kažem, odbili galebovi koji znaju itekako atakirati došljake, berače kapara, misleći valjda da im ugrožavamo jaja i ptiće – govori Ivina supruga Mirjana.



Onda su odlučili pokušati zasaditi nasade kapara oko svoje kuće na Kapriju. Ive je od davnih dana i dječje dobi vezan uz prirodu. U šibenskim godinama više ga je bilo po Šubićevcu, gdje je znao svako drvo, po Martinskoj i Kanalu sv. Ante, nego u gradu.

Uslijedile su splitske godine i šetnje u kojima je još prije tridesetak godina gledao kako dobro uspijevaju kapare na Tomića stinama na Matejuški... Počeo je uzimati plod i sjeme, pa su to sad na Kapriju oko njihove kuće zapravo splitske kapare! Malo po malo, sad ih je najmanje osamdesetak!

Teorije o rasađivanju

– Slušali smo razne teorije o tome da sjeme treba staviti u suhu smokvu i koješta još, ali mi smo počeli raditi na drugi način: svrdlom od dva-tri centimetra promjera probušio bih rupu u kamenu ili između dva kamena, ili u zidu, napravio bih smjesu zemlje, pijeska i vapnenca, usuo u rupu i spustio više sjemenki jer naravno da se neće svaka sjemenka razviti u biljku! To se pokazalo kao dobra podloga i dobar način i sad je oko kuće pravi park kapara!

Beremo li? Pa naravno, godišnje uberemo tridesetak bočica za sebe i prijatelje, a ostalo ostavimo da bude ukras, da uživamo. Ima jedna stara kineska koja govori o tome da ne treba ubrati cvijet, nego ga ostaviti da i drugi uživaju u njemu! To je naša logika – govori Ive.

Njihovu kuću obilaze i fotografiraju turisti, do nje dolaze šetači da bi uživali u ljepoti grma i cvijeta kapara. Cvijet traje oko dva dana, oplodi se i – gotovo. Ali, gotovo istodobno otvara se novi! Kad se približi zima, kapara izgubi list, a Ive ih još i poreže do pet centimetara visine stabljike. Plod – a to su one male tikvice – rastvori se i prepusti mravima i mušicama koje ih očiste od sluzi i mekanog tkiva.



“Uređene”, suhe sjemenke položi u pitariće i tako dobije rasad – opet za prijatelje i namjernike. Višak sjemena pohrani u hladnjak.

Ivići, naprosto, žele da i drugi slijede njihovu praksu pa ne taje svoju ricetu za kapare, nego je, evo, nude svima! Kažu da im je neobično pomogla knjiga “Kapar” splitskog autora Ratka Kovačevića, kažu da je fantastična i da su iz nje puno naučili.

Kapare im sad izlaze i tamo gdje su ih posadili i gdje nisu. Dio su sjemena raznijeli mravi, a stariji su grmovi našli podzemne pute do novog izboja!

Kad se uhvati, nova biljka pusti dva mala listića i razvija korjenčić. Poslije dvije godine, kad korijen malo ojača, nastanu dvije male grančice, a tek u trećoj godini, kad osnaže i bace nove grane, počnu davati plod – odnosno cvijet, odnosno pupoljak jer pupoljak je “cilj” berača i uzgajivača kapara

Sjeme je najbolje posijati u trećem mjesecu, premda se može pokušati i u jesen.



– Samo vam se čini da kapara raste iz živog kamena! Ona mora imati i hrane i vlage, njezin korijen seže duboko ispod kamena gdje nađe toplinu, hranu i vlagu, važno je da tlo bude bogato mineralima. I posolica im odgovara jer sol na sebe skuplja vlagu. Naravno, sve je to moja slobodna interpretacija, ali, evo, nama uspijeva!

Dakle, dva su načina: ili da se sjeme spusti u rupu u kamenu ili u mješavinu humusa, pijeska i vapna, s tim da se pitarići zalijevaju i drže u poluhladu, premda razvijena kapara voli sunce. Pokušao sam tako rasaditi trideset sadnica i sve su uspjele!

One koje imamo na suncu su puno izdašnije nego one koje su se našle u sjeni. One u sjeni imaju raskošniji grm i cvijet, ali manje ploda, manje “tikvica” – govori Ive, šaptač kaparama!

Preporuka Ivićevih – ako u okućnici želite imati đardin kapara, postupite po navedenim tehničkim uputama, ali svakako dodajte nužnu dozu ljubavi s kojom sve to treba raditi. Sudeći po tome kako pričaju, izgledaju i zrače, te im kapare itekako uzvraćaju ljubav!

Treba i malo ljubavi


– Kad smo dobili taj kamenjar na kojem se danas nalazi kuća i sve to raslinje uključujući kapare, nisam imao nikakvo iskustvo sa zemljom, s poljem. A onda smo se nekako stopili s tim biljkama, a one nam zaista vraćaju ljubav – govori Ive Ivić.

On i supruga zaista nemaju veze s hortikulturom, oboje su projektanti, on diplomirani inženjer strojarstva, ona arhitektonski tehničar.

Kad smo završavali ovu priču, Mirjana i Ive Ivić iz kaprijskog su mira skočili na nekoliko dana u svoj splitski dom.
Naravno, ponijeli su i sadnice kapara, jedna je otišla u umirovljenički dom na Zenti, a druga u Solin...

Jordanka Grubač, foto: Nikša Stipaničev / cropix

Recept za ukras tanjura

Kapara je prelijepa biljka i prava delicija, ukras za kuću i za tanjur. Ive Ivić zadužen je za ono prvo, da bude ukras kući, a Mirjana Ivić za ovo drugo: da njihove kapare budu ne samo ukras tanjuru nego i užitak nepcu. Ovako ih priprema:

– Kad ih uberemo i otkinemo peteljku, posolim i pritisnem malim utegom pa tako prenoće. Nakon 24 sata prvo ih isperem u otopini prokuhane vode i kvasine (jedna trećina kvasine, dvi trećine vode), ocijedim i složim u staklene boce pa prelijem opet kombinacijom prokuhane vode i kvasine, u omjeru pola-pola, odnosno ovisno o jačini kvasine. Staklenke hermetički zatvorene valja staviti u hladnjak ili konobu.

Netko kapare stavlja u prokuhanu salamuru i tako drži dva dana, a onda ih “presele” u otopinu kvasine i vode (nešto manje od pola kvasine i nešto više od pola vode). Netko ih samo stavi u maslinovo ulje i tada najbolje zadrže onaj svoj izvorni, “divlji” okus...
Dokle sežu kapare?

Dok su na južnim stranama uobičajena pojava, kapara je sve manje prema sjeveru. Na šibenskim su otocima zadnje one na zlarinskim Setricama i Sokolu, žirajskog Škrovadi, zatim na Samogradu na ulasku u Nacionalni park Kornati. U Šibeniku ih ima na južnoj strani groblja sv. Ane, na pravoslavnoj crkvi, bilo ih je na zvoniku Sv. Frane i Sv. Ivana, ali su u uređenju nestali, kao i na ulazu u Kvartir.

– Poslali smo sadnice na Zverinac i uhvatile su se, a da znate da smo ih vidjeli i na Rabu! – govori Ive Ivić, nukajući sve da pokušaju uzgojiti i raširiti tu biljku na kojoj je, kaže Mirjana, sve prelijepo: i grm, i pup, i cvijet, i plod...

Izdvojeno