Zorica Kondža: Doris je bila najlipša žena u gradu, splitska Ava Gardner

Nikada Split u glazbenom smislu nije kaskao za svijetom, dočim se neki hit pojavio u eteru, svatko tko je iz inozemstva trčao doma, jedan primjerak vinila bi pod miškom donio na neko od podmarjanskih okupljališta. Tako je i u “Hotelu Californija” uživala ekipa iz “Plinare”, kultnog kafića s džuboksom u Plinarskoj ulici, a među njima i splitska pjevačica Zorica Kondža, žena moćna glasa.


Sjeća se, kaže, kao da je to bilo ne jučer, nego prije nekoliko sati. Prije ili poslije škole, na pauzi, pred večernji izlazak, u ono savršeno srednjoškolsko vrijeme, živjela je za svoje dnevne susrete u “Plinari”. U tom malom kafiću kojeg su pomorci nakon vijađa redovno opskrbljivali stranim hitovima, nalazila se sa svojim društvom.

A nije da nisu bili navučeni na pismu koja bi poletila ničim izazvana, sama od sebe, pojačana kojim recitalom, skečom, perfomansom ljudi što su više od svega voljeli dobro društvo i zabavu.

- Ma iman ja mali miljun mista koja me vežu čvrsto uz moj Split. I nije mi nekako lako izabrat nekoliko onih najdražih. Ali opet ne mogu bez “Plinare”, moje družine, i odma njemu uz bok onog malog kafića kraj kazališta di se sada prodaje kava.

Svaki kafić koji je drža do sebe ima je džuboks. A s njim su dolazili strani hitovi koje bi mi odma skinuli, pa ga u višeglasju znali pivat. Ja bi se uvik pridružila muškim glasovima. Oni bi poveli, a ja bi ravnopravno uskočila. Koliko je tu bilo Ray Charlesa, a Eaglesa, a Berry Whitea, a dobre zabave, gitara, pisme.

Ovaj upadne s recitalom, onaj s vicevima, uvik smo imali neki događaj, ugođaj, kako se pucalo od smija. I uvik bez ekscesa, ko je ima plaća je, baš smo bili odani jedni drugima – sjeća se Zore.

Sve je vodilo prema glazbi, možda nekako tada ni sama nije bila svjesna da je mali džuboks bio samo uvertira prema velikom “Semaforu”, drugoj najdražoj splitskoj lokaciji.

Ne pojaviti se na večer u “Semaforu” bilo je kao ne izaći u grad. On je bio polazišna stanica prema ostalim večernjim štacijama. U “Semi” je carovala glazba, bio je on uvertira u vruću splitsku noć koju, sjeća se Zorica, nisu propuštali Meri Cetinić, Oliver, Batali, Peco Petej, Delfini, poslije i Gibonni.

Zore se sjeća Doris, kaže kako je bila prekrasna, najlipša žena u gradu, te da je imala čast nazočiti njenom prvom upadu u glazbeni svijet. Taman je u “Seme” naletjela na Slobu Kovačevića koji joj je rekao da čeka novu mladu pjevačicu za svoje More. Okrenula se, a ono...

- Na vratima “Semafora” Doris, a lipa, a zgodna, splitska Ava Gardner.

“Semafor” je bilo kultno misto za svu splitsku mladost, osim glazbenika skupljali su se tu i košarkaši, Hajdukovci, svi su tu morali doć prije odlaska do “Tenisa”, a onda na jednu od dvije noćne putanje. Jedna je vodila prema Stobreču i “Struji”, a druga na Zentu, u “Šekspira”.

Ja sam bila mlada za “Arkadu”, ali san se zato nauživala diskoteke na Zenti. I šta je to bilo smišno, nekako se uvik znalo, ka nekim tajnim dogovorom, di će bit đir tu večer. Ali ima još jedno misto koje mi je puno važno, teraca na Rivi, Dioklecijanova. To je bilo misto koje ne mogu zaboravit nikad – kaže poznata splitska pjevačica.

A kako i bi, kada su Stijenama u kojima je pjevala ponudili ugovor za ljetne glazbene večeri na toj terasi, nisu se dvojili. Čak usprkos činjenici da je ona tada slovila kao mjesto na kojem nije bilo ni pasa. A samo malo dalje od nje Riva je kao spužva skupljala silan svijet.

Zamislite vi sada muke da se morate latiti mikrofona na tako zapuštenom i zaboravljenom mjestu, na kojem se nitko, dok su Stijene čekale nastup, nije mašio za novčanik kako bi platio ulaznicu.

No dogovor je dogovor, i čim je Zore zapjevala “Hot stuff” Donne Summer, teraca se počela puniti. Odjednom se sa svih strana, kaže, na nju počela slijevati rijeka ljudi koja ih je došla slušati, plesati, uživati. I tako je to trajalo cijelo ljeto.

- Kakav je to bio osjećaj, nigdje nikoga, a onda odjednom ludnica. Ljudi su bili željni žive glazbe, a kako je Riva bila IN, sve se slilo kod nas. To je bilo nešto fantastično. Gledano iz sadašnje perspektive shvatim kako se onda puno bolje zabavljalo, jednostavnije, a i da su mi sva ta moja mista i važne situacije bile vezane uz glazbu.

Ne čudi me onda izbor moga još jednog omiljenog mista, značajnog jer me vezalo za jednu osobu, jednu veliku ljubav, moga muža Joška – otkriva nam još jednu štaciju Zore.

A to je restoran “Malo misto”, smješten u prostoru današnjeg hotela “Konzul”, čiji je vlasnik bio Ivo Pupačić, autor pjesme “Pokora”. Zore ju je pivala, a igrom slučaja na njoj je radio i Joško Banov, njen budući suprug. Mala proslava nakon dobro obavljenog studijskog posla presudila je njihovom bližem upoznavanju, a onda i velikoj ljubavi danas zaokruženoj s tri sina.

Puno je lijepih trenutaka ostalo u Pupačićevom lokalu, prisjeća se Zore, ne krijući kako se i dan danas s Joškom voli vratiti na mjesto ljubavnog zločina, i na svojim redovnim obilježavanjima godišnjica braka i obiteljskih svečanosti prisjetiti se lijepih dana njihovih života.