Berka Alija Çatala upoznali smo u seriji “Snaga obitelji” kao dinamičnog i oholog mladića. No, kad se svjetla kamere ugase, on se jako dobro slaže sa svojim kolegama otkako se seriji pridružio u desetom nastavku.
– Bilo je teško. Glumci su mladi i u toj je skupini moguće da se stvorila grupica. No ne mislim da je to loše. Trudio sam se ne dopustiti da mi to bude zapreka. Svi su me odmah prigrlili i sa mnom su uspostavili sjajnu komunikaciju. Sada smo svi sjajni prijatelji, kuhani i pečeni. Pred kamerama vidite jedno, no iza njih je komunikacija potpuno drukčija – govori Berk.
Priroda našega posla
Što za vas znači gluma? Kakvi su vaši ciljevi za budućnost?
– Nemoguće je da mi gluma znači samo jedno i zbog toga ne mogu dati samo jedan odgovor na to pitanje. No mogu reći da je ona moj prostor za slobodu, moje putovanje u samorazvoj i da mi svaki put znači nešto novo i drukčije. Moj je trenutačni cilj da u svakom poslu u kojem se nađem, koliko god to mogu, dam ono što se od mene traži, a katkad i više. A u budućnosti je jedno od onoga što najviše želim glumiti na filmskom platnu i u “art house” projektima. (smijeh)
Što je bio glavni faktor kad ste odabrali glumu? Što vas je gurnulo na taj put?
– Prije nego što sam prvi put odlučio studirati glumu i krenuti tim putem, sve je počelo sudjelovanjem u maloj produkciji kad sam imao 14 godina. Projekt na kojemu sam radio jako me je usrećivao i svaki sam dan dolazio s još većom voljom. Potom sam istražio što je potrebno da bih napredovao u profesionalnom smislu i nastavljam ići tim putem...
Što najviše volite u glumi, a što najmanje?
– Imati slobodan prostor i svaki se put upoznavati s novim otkrićima i, da tako kažem, svjesnošću od koje osjećate trnce po tijelu. Ne volim to što svaki lik u jednom trenu dođe do svoga kraja, ono što stvorimo i gradimo u jednom trenutku prestaje i moramo ga u potpunosti napustiti. To je priroda našega posla. (smijeh)
Napredujem korak po korak
Postoji li neki glumac ili redatelj s kojim osobito želite raditi?
– Ne znam koliko je to moguće, no jednoga bih dana, ako bude moguće, volio snimiti scenu s Alom Pacinom. (smijeh) A kad je riječ o redateljima, od turskih bih htio raditi s Tolgom Karaçelikom, a od međunarodnih s Angom Leejem.
Je li gluma bila vaš dječji san ili ste sanjali o nekom drugom zanimanju?
– Kao i svako dijete, i mene su u početku zanimale na tisuće raznih zanimanja, no nikada nijedno od njih nije bilo takvo za koje bih se trudio kao za glumu, to sam shvatio. (smijeh)
Što vam je od ovoga najbliže: digitalne platforme, filmsko platno ili kazalište?
– Ako moram odabrati jedno, to je filmsko platno, iako jako volim i digitalne platforme i jako mi se sviđaju projekti koji se rade, tako da jednoga dana oboje, zašto ne? (smijeh). A kad smo kod kazališta, ono je moje polazište, pa želim da zauvijek bude prisutno u mojem životu...
Što se u vašem životu promijenilo otkako ste ušli u glumu? Jeste li doživjeli razočaranja?
– Došlo je do sitnih promjena, naravno, ne mogu reći da nije, no siguran sam da to nisu razočaranja. Naprotiv, sve su to koraci koji me približavaju mojim snovima i to me usrećuje. (smijeh)
Kako biste opisali sebe, je li se u vašem životu dogodila neka prekretnica?
– Govorio sam o više programa u kojima sam sudjelovao. U svojem obrazovanju u početku sam bio vrlo lijen jer nisam imao cilj. Mogao bih reći da je za mene prekretnica bila kad sam pao prvi razred gimnazije, odlučio što želim raditi i napravio prve korake u tom smjeru. To što sam pao prvi razred malo me je više suočilo s istinom...
Koji vas osjećaj najviše pokreće?
– Strast. No, naravno, kontrolirana. Ne govorim o djelovanju u kojem ne znaš što radiš. Strast u situacijama u kojima znam što radim i napredujem korak po korak...
Imate li u životu neku osobu čijim mišljenjima vjerujete ili na koju se ugledate?
– U mojem životu tu je moja obitelj, čijim mišljenjima vjerujem i u koju se uzdam, koja je uvijek uz mene i uvijek mi pruža taj osjećaj. Naravno, ne smijem zaboraviti ni svojeg menadžera, koji me uvijek podupire i čijem mišljenju vjerujem... No nemam neki posebni uzor.
