Njezin je glas dobro poznat slušateljima najslušanijeg radija u Hrvatskoj - Narodnog, a ljubiteljima nogometa dobro je poznato lice s malih ekrana.
Splićanka Valentina Miletić jedno je od zaštitnih lica Hrvatske nogometne televizije (HNTV), gdje se nakon utakmica redovito javlja s nogometnih travnjaka i sa svojim gostima analizira odigranu utakmicu.
Radla je to i na finalu Kupa na Poljudu, pa smo ovaj put s diplomiranom novinarkom i bivšom "Kraljicom Dalmacije" ćakulali ponajviše o nogometnim temama.
Nosi li vas tijekom izvještavanja s terena lokalpatriotizam?
- Obožavam poljudsku atmosferu i tu je uvijek poseban gušt raditi jer ne možeš ostati imun na to sve skupa, ali profesionalac sam, tako da se ne dam smesti. Dapače, uživam u tome.
Jednom kad se deklariraš kao navijač...
Spadate li u skupinu onih najvatrenijih navijača koji bi sve dali za "bilu boju"?
- Ne volim se uopće svrstavati u kategoriju navijača i često me znaju pitati, neki čak i zamjeriti to što ne ističem svoje navijačko opredjeljenje.
No, to je moja odluka od prvog dana u ovom poslu i tako će ostati. Moj je posao da budem neutralna i prenesem gledateljima na najbolji mogući način emociju onih koji slave. Isto tako pokažem i dozu solidarnosti s onima koji ne slave neovisno o svojim preferencama.
Nekome se to sviđa, nekome ne, i ja sam okej s tim, jer koliko god objektivan bio, jednom kad se deklariraš kao navijač, svako tvoje pitanje, izjava, komentar – sve dolazi pod upitnik.
Sve ulaznice "bilih" planule su odmah, a ubrzo su nestale i one iz slobodne prodaje. Žica li vas ikad ekipa da im riješite koju ulaznicu?
- Ha-ha-ha-ha, žicaju, i to uglavnom u zadnji tren kad ih je nemoguće nabaviti.
Bliži nam se i Svjetsko nogometno prvenstvo. Planirate li otići u Katar?
- Nadam se da ću otići. Sad, hoće li biti radno ili više turistički, to ćemo tek vidjeti. Neki projekti su još u fazi razrade tako da sa sigurnošću još ništa ne mogu potvrditi. Ima još skoro pola godine do toga.
Kladite li se ikad?
- Prije nekih mjesec dana sam i to probala prvi put, a vjerojatno i zadnji. Zamolili su me iz jedne kladionice da ispunim humanitarni listić. Samo ću vam reći, bilo bi bolje da nisam ni ispunjavala - eto toliko sam loša s prognozama.
Kakva je Valentina kad navija na tribinama, a kakva kad izvještava s travnjaka?
- Kad izvještavam s terena, uvijek sam maksimalno skoncentrirana, fokusirana i spremna na sve moguće scenarije. Štreberica sam i meni je priprema sve - bez toga nema samopouzdanja, a ako nema toga, nema te nigdje, to je neka moja filozofija.
Kad navijam na tribinama, sve je naravno opuštenije, ali i dalje ne volim ići na stadion s ljudima koji inače baš i ne prate nogomet. Stoga biram društvo za takve stvari. S nekima od najboljih prijateljica nikad ne bi otišla na stadion i one to znaju, tako da se neće naljutiti.
Pamtite li neko neobično javljanje?
- A bilo je stvarno svega. Rekla sam ranije da sam štreberica i da u glavi prije probam predvidjeti sve što se može dogoditi. Kako to obično u životu bude, predvidiš 50 situacija, a dogodi se 51.
Prošle godine u Puli igrači su mi usred razgovora odnijeli trenera i počeli ga bacati u zrak. Slavili su plasman u finale Kupa. Inače, to je bilo moje prvo live javljanje ikad i ne znam kako sam se snašla niti što sam točno govorila u tim trenucima.
Je li bilo gafova?
- Nije bilo nekih većih, barem ne na nogometnom terenu. Ali da ne ispadne sad da ne griješim – bilo je gafova. Otkad radim voditeljski posao, evo jedan koji će mi sigurno ostati u sjećanju vječno. Na Rivi je Giuliano imao koncert za otvorenje Adventa, a ja cijeli život iz nekog nepoznatog razloga miješam njega i Gibonnija.
Znam da nemaju nikakve sličnosti, znam vjerojatno sve njihove pjesme, no, eto, miješam ih. Cijeli taj dan sam imala u glavi jednu jedinu stvar. Samo da ne najavim krivog čovjeka. Što mislite da se dogodilo? Srećom, nije se naljutio nijedan, ali meni je bilo: Zemljo, otvori se!
Nećakinje, Marjan, Firule...
Koji je nogometaš na vas ostavio najveći dojam? U smislu da je dobar sugovornik i da vam je s njim uvijek drago razgovarati.
- Nisam imala nikakvih loših iskustava, pa ne bih nikoga posebno izdvajala. Neki su malo pričljiviji, neki manje, ali u principu to su sve normalni ljudi i nikad nisam imala slučaj da mi s nekim nije ugodno raditi.
Mnogi vas smatraju nasljednicom Mile Horvat i Fani Stipković. Biste li i vi poput njih jednom voljeli nastaviti karijeru u inozemstvu?
- Zasad nemam takvih planova, radim ono što volim i lijepo mi je tu, ali nikad ne reci nikad. Danas-sutra sve je moguće, nisam zatvorena ni za što.
Jeste li se ikad pokajali što ste napustili Split i otišli graditi karijeru u Zagreb?
- Apsolutno ne. Godinu i pol dana sam u Zagrebu. Došla sam u najgorem mogućem razdoblju kad je zbog korone sve bilo u stanju mirovanja i sad kad pogledam unatrag, napravila sam solidan posao. Split je najljepši mogući grad za život, međutim, u poslovnom smislu ne pruža mogućnosti kakve pruža Zagreb.
Što prvo napravite kad dođete u Split?
- Dosta sam prilagodljiva osoba i mislim da bih se snašla i na kraju svijeta. Nakon dolaskau imam uvijek istu rutinu. Odem direktno do sestre i malih nećakinja jer mi one i fale najviše. Nakon toga dođu na red svi ostali.
Tu su mi obitelj i prijetelji iz djetinjstva, a imam i svoje stare navike – obavezno odem do Marjana, volim i Firule. Prije nikad nisam bila od prešetavanja Rivom, ali sad guštam čak i u tome. Više cijenim sunce, more i lijepo vrijeme.