Ovog vikenda održava se Dora, a među četrnaest finalista koji traže svoj put do pobjede je i Roko Vušković, talentirani multiinstrumentalist podrijetlom s Brača, jedan od onih koji se s glazbom ustaju, s glazbom liježu...
Zapravo ste jedan od rijetkih glazbenika na ovogodišnjoj Dori koji će zapjevati na hrvatskom jeziku. Je li to prednost ili mana? Vaša pjesma zove se "Malo kasnije", i kako biste je opisali?
– Mislim kako je izvođenje pjesme na hrvatskom jeziku svakako prednost jer domaća publika može bolje osjetiti pjesmu, a ja kao pjevač koji pjeva na svojem jeziku mogu bolje prenijeti emociju koju donosi tekst.
Uostalom, natjecanje je u Hrvatskoj i biramo hrvatsku pjesmu za pjesmu Eurovizije. Uvijek mi je najbitnije da pjesma nađe svoj put. Mislim da je dobro da promoviramo svoj jezik i izričaj koji on donosi i izvan naših granica.
Kad ste čuli da ste ušli u najjuži izbor, kakve su bile reakcije? Je li bilo veselja, fešte?
– Moram priznati da sam osjetio veliko uzbuđenje. Kad sam dobio poziv, bio sam u krugu obitelji i drago mi je što sam tu sreću mogao podijeliti odmah s njima.
Međutim, uzbuđenje i veselje su se vrlo brzo pretvorili u radni adrenalin jer sam se sa svojim timom odmah bacio na posao – pripremamo nastup, snimamo spot koji izlazi odmah nakon Dore, radimo na promociji i svjesni smo da tek sada moramo pokazati što znamo i možemo, te da veselje dolazi tek nakon kvalitetno obavljenog posla.
A to je, naravno, što uspješniji nastup na Dori.
'Nisam tip od lakih nota'
Koliko inače pratite Doru i Eurosong? Koje su vam se pjesme s ovog natjecanja tijekom godina posebno urezale u sjećanje?
– Godinama pratim Doru, još smo sestra i ja kao djeca nestrpljivo čekali nastup svojih omiljenih izvođača. Dora je iznjedrila puno pjesama koje i danas ljudi pjevaju te su neizostavan repertoar svakog događanja, druženja ili zabave. "Nek te zagrli netko sretniji", "Neka mi ne svane", "Ljubav jedne žene", "Ostani" i mnoge druge postale su dio publike i s godinama nisu nimalo izblijedjele.
Vi ste školovani glazbenik, završili ste i Akademiju, predajete u školi; zapravo dobar dio života vam je ispunjen glazbom. Multiinstrumentalist ste, kantautor... Što sve svirate, kakvu glazbu volite, a kakvu baš i ne?
– Moj cijeli život je posvećen glazbi. Kod kuće se pjeva i svira non-stop. Moja sestra je flautistica. Svaka druga rečenica u razgovorima je povezana s glazbom. Jednostavno je to neka simbioza koja me prati kroz cijeli život i obogaćuje ga. Imam tu povlasticu da mogu reći da mi je posao jedna od najvećih ljubavi.
Uz saksofon, moj prvi instrument koji sam diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, sviram i gitaru, bubnjeve, klavir i bas-gitaru.
Što se tiče ukusa za glazbu, volim sve što je dobro, a pod time mislim na sve ono što je napravljeno s iskrenom emocijom i pravim pristupom. Respekt prema pjesmi i glazbi općenito. To je ono što se čuje, osjeti i što ti daje malo veće šanse da pjesma i izvođač traju.
Nisam tip od lakih nota i pjesama koje su tu, eto tako, da popijemo dvije-tri čaše nečega i uz primitivne tekstove probudimo ono najniže u sebi. Za mene pjesma mora uvijek imati razlog i priču koja se osjeti.
Ljudi koji stvaraju glazbu zapravo stave na papir i kažu ono što većina ljudi misli i osjeća. Zato ponekad imaš osjećaj da su neke pjesme pisane baš za tebe. To je ono što čovjeka, ali i svijet čini boljim mjestom za život.
Imate iskustva i s mjuziklima... Namjeravate li se opet okušati u nečem sličnom kao što je bila "Šuma Striborova?"
– Mjuzikl je sigurno najzahtjevnija forma u glazbi. Spoj pjevanja, glume i plesa iziskuje velik trud i rad kod svakog izvođača. Iskustvo koje sam stekao u postavljanju jednog novog mjuzikla kao što je "Šuma Striborova", s autorskim libretom i autorskom glazbom, neprocjenjivo je.
Moj put je definitivno pisanje pjesama i pjevanje, ali tko zna kuda nas život može odvesti, pa možda nekad i napravim još neki mjuzikl.
Dalmatinska krv
Vaša djevojka je Splićanka, a i ona je okupirana – glazbom... Dakle, glazba je doslovno satkana u sve segmente vašeg života... Osim toga, što još volite, koji su vam hobiji?
– Uz veliku ljubav i međusobno poštovanje, spaja nas dalmatinska krv, a samim time i velika ljubav prema pjevanju i glazbi općenito. Što je kod Dalmatinaca česta pojava. Volim pogledati dobar koncert, predstavu ili film.
Ali isto tako i dobru utakmicu rukometa ili nogometa. Sport je oduvijek sastavni dio mog života te je uz glazbu i najdraža zabava.
Premda živite u Samoboru, podrijetlom ste s Brača... Koliko često odete tamo, koliko vam znači Dalmacija i namjeravate li se možda preseliti?
– Dalmacija i Brač moj su drugi dom. Što sam stariji, sve češće tamo idem i sve više mislim da ću na Braču u starijim danima provoditi vrijeme. Život tamo teče sporije i nekako je bliži prirodi.
Kombinacija života u Samoboru i na Braču mi jako paše i ispunjava me. Taj spoj prirode, klime, gastronomije i mentaliteta ljudi nudi maksimalno uživanje u svakom danu. Za puno pjesama koje sam napisao inspiraciju sam dobio baš na Braču.