Osim što je meni to zaista jedan predivan i neobičan film, neobičan je i način kako me je redatelj Gregor Božič pronašao. On se zapravo ne sjeća je li vidio plakat neke moje predstave ili je to bio neki film.
Došao je do mog kontakta, doputovao u Zagreb da se upoznamo, pitao me govorim li talijanski, rekla sam “ne”, i to je bilo to.
Snimali smo u Italiji i zaista sam zahvalna da sam imala priliku raditi s ljudima iz različitih europskih zemalja, a Gregoru želim još mnogo filmova – rekla nam je Ivana Roščić nakon premijerne projekcije “Priča iz šume kestena” na otvaranju STFF-a u Ljetnom kinu “Bačvice”.
Roščić je u Split došla nedugo nakon što je na festivalu u Puli preuzela Zlatnu arenu za odličnu sporednu ulogu u “Terezi37”.
U jednom filmu Ivana je prodavačica kestena u povijesnoj bajci ambijentiranoj na jugoslavensko-talijanskoj granici, u drugom “mlada, samosvjesna i uspješna žena” iz suvremenog Splita.
Uloge ne mogu biti raznolikije. Kako ti je bilo uskočiti iz jednog u drugi lik?
- Upravo je to čar i ono što kao glumica oduvijek priželjkujem, a to je igrati raznorazne likove, karaktere, žanrove. S obzirom na vremensku razliku između ova dva filma, nije mi bio problem “prešaltavanje”.
Jedno snimanje me odvelo u Italiju, u prošlost, u šumu, u samoću i u neki drugi filmski jezik, a snimanje “Tereze37”, pak, na beton Splita 3, u živost Mediterana.
I na jednom i drugom filmu sam s užitkom radila. Često sam kao glumica stavljena u okvire, ladice, a u “Terezi37” to zaista nije tako.
Igrala sam nešto što mi uopće nije bilo blisko i uživala u svakom trenutku. Na tome sam jako zahvalna Lani (Barić, op.a.) što mi je dala tu priliku i davno ponudila ulogu Renate, dok je još tražila redatelja.
Postoji li možda kakva konekcija među ovim likovima, izuzev tebe kao njihove tumačice?
- Ako i postoji, ja je ne vidim. Dok je Marta u “Pričama iz šume kestena“ jedna usamljena djevojka koja želi emigrirati u Australiju, koja je sva u snovima, Renata je jedna prostodušna, topla i zadovoljna mlada žena. Marta je poezija, a Renata festival zabavne glazbe.
Koliko je lik Renate u “Terezi37” sličan Ivani? Obje ste mlade majke i dobro “hendlate” majčinstvo...
- Što se tiče fizičkog izgleda, Renata i ja smo miljama daleko, nemamo veze jedna s drugom, a i potpuno smo različite u glavi, kako bih rekla, a da me se razumije, totalno smo drugi đir.
Viđala sam djevojke/žene poput Renate i često sam ih škicala sa strane i pokušavala uhvatiti taj duh, bile su mi zanimljive i strane na neki način, ali intrigantne jer su mi nepoznanica. Ono što Renatu i mene veže je neizmjerna ljubav prema djeci.
Kako ti je bilo biti dvostruka majka, na setu filma i kod kuće?
- Uopće nisam razmišljala o tome, i sad kad me to pitaš, rekla bih da je puno lakše s filmskom djecom. Uspostaviš komunikaciju, nađete nešto što vas veseli, snimite što imate i to je to.
A imati djecu koja su vaša i koja ovise o vama 24 sata dnevno je izazov. Uvijek kad se vratim sa seta, ili s probe, dva “terijera” me čekaju i ne puštaju dok ne zaspu.
Kad jednom napokon zaspu onda organiziram, planiram, učim tekst ako je snimanje ili proba, a ako nisam u poslu, onda gledam filmove, čitam ili samo zaspem.
Je li Ivana mogla naučiti štagod od Renate i obratno?
- Voljela bih imati “lakoću“ s kojom Renata živi, bez puno brige i opterećenja. Što sam starija, sve sam zahvalnija i sve više volim život.
Prije sam se s njim “borila”, ne kažem da se sad ne borim, ali više to nisu borbe koje su me činile sebi često nepodnošljivom i neprilagođenom. Naučila sam plivati.
Prijelomna godina za glumice
Kako je biti majka i glumica u eri korone? Koliko to dodatno komplicira stvari?
- Neću se žaliti, dok smo zdravi sve je lakše. Izazovno je ostati i mentalno zdrav u ovom ludilu od paradoksalnih mjera i neznanja. Nemam planove, nastojim živjeti iz dana u dan, kad god nešto isplaniram krene krivo, a u vrijeme pandemije zaista ništa ne želim planirati.
Nažalost, moje kazalište GDK “Gavella” je stradalo u potresu, čekamo sanaciju i ne znam kad otvaramo vrata. U međuvremenu kazalište će igrati predstave ispred ALU-a, isto tako “Gavellu” čeka koprodukcija sa splitskim HNK-om. Nadam se da čim prije otvaramo vrata.
Godina ti je počela nesretno s ozljedom uoči premijere predstave “Hotel Zagorje”, ali završava sretno sa Zlatnom arenom.
- Ne želim vjerovati da nakon nesreće dolazi nagrada. Zašto bi prvo čovjek patio pa bivao nagrađen ili obrnuto? Čudna su i na neki način okrutna takva vjerovanja, a onda, opet, život je pun takvih priča.
Lijepo je biti nagrađen i sretna sam zbog toga, još da trčim i hodam bez boli, gdje bi mi bio kraj.
Pulski žiri je tvoju ulogu opisao kao “preciznu i nadahnutu”. Bi li ti dodala još nešto?
- Svaki gledatelj vidi ono što želi i u tome jest ljepota. Ja bih rekla da je u radu na karakternim ulogama kao što je Renata bitan osjećaj za mjeru da ne prijeđe u karikaturu, da ostane filmski lik, da ne ode u “sitcom”.
Kako gledaš na to da je ovogodišnja Pula bila u znaku filmova sa snažnim ženskim likovima/ulogama, od čega ti glumiš u dva (“Tereza 37”, “Mare”) od tri (“Mater”)?
- Šteta što nisam i u “Materi”, ha ha ha ha ha. Jedva je čekam gledati, čujem sa svih strana da je to odličan film.
Lijepo mi je bilo raditi s Andreom Štakom, ona je uporna i zna što hoće, borbena je. Baš sam sretna da sam u oba filma sa snažnim ženskim likovima koje igraju moje divne, talentirane prijateljice Mare (Marija Škaričić) i Lana.
Može li ovo biti neka prijelomnica za hrvatsku kinematografiju?
- Želim vjerovati da je tako.
A osvajanje Zlatne arene za tebe? Je li kucnuo čas za glavnu ulogu Ivane Roščić u hrvatskom filmu?
- Ne znam šta se čeka (smijeh). Čeka me na proljeće glavna uloga u filmu, a to sam znala prije nagrade. Tko zna, možda nagrada donese još koju.
I dalje vlada kronični nedostatak nosećih ženskih uloga, nadam se da je ova filmska godina presedan i da će od sada samo ići nabolje.
Ove godine se navršava 15. godišnjica od našeg prvog intervjua. Bio je to intervju baš za “Reflektor” i tvoj prvi uopće. Je li, za kraj novog intervjua, vrijeme za kratku rekapitulaciju dosadašnje 15-godišnje karijere?
- Zamisli kako vrijeme brzo prolazi! Vjerojatno je to bio intervju povodom moje prve filmske uloge u “Toj divnoj splitskoj noći”. Mnogo toga se promijenilo, ja sam se promijenila.
Sretna sam da sam igrala u nekim zaista važnim i odličnim filmovima kao što je “Obrana i zaštita” ili “Srbenka”. Tu su i predstave koje su važne i bitne, poput “Finih mrtvih djevojaka”, “Aleksandre Zec” i “Mrzim istine”.
Zahvalna sam, ali i dalje sanjam. To je to što se posla tiče, a što se tiče života, od tada to ćemo neki drugi put, i samo o tome (smijeh).