Gotovo nemoguće postignuće među serijama napravila je "Kruna". U svojoj najnovijoj, četvrtoj sezoni, serija "The Crown" je jednako dobra kao u prijašnjim izdanjima, možda i najbolja dosad. Netflix je, nakon također friškog "Damina gambita", dobio još jednog kandidata za serijske vrhove ove godine, ali i šire, budući "trade-mark" ovog streaming servisa uz "Ozark" kad je "prestižna (dramska) televizija" u pitanju.
Sad je sasvim jasno da je posrijedi televizijska saga rijetko ujednačene kvalitete po kojoj bi se mogle mjeriti buduće dramske serije rasprostranjene na više sezona. Kreator Peter Morgan ("Posljednji škotski kralj"), nominiran za Oscara za scenarije filmova "Kraljica" i "Frost/Nixon", mudro je koncipirao "Krunu" kao dugogodišnji portret britanske kraljevske obitelji i same Britanije, počevši od kraljice Elizabete II. (ponovno oskarovka Olivia Colman, posve predana ulozi).
'Kisik koji svi dišemo'
"The Crown" skače iz jedne epohe u drugu sa svakom novom sezonom kako bi zadržala svježinu i raščistila potencijalnu ustajalost u karakterizaciji likova, podzapletima itd. Ova serija se ne vrti u začaranom krugu, za razliku od mnogih, već ide dalje.
U četvrtoj sezoni "Kruna" je polako, ali sigurno dogurala do kraja sedamdesetih i obuhvaća razdoblje od izbora Margaret Thatcher (izvrsna Gillian Anderson) za prvu premijerku Britanije do prijelaza osamdesetih u devedesete.
Tijekom deset epizoda u prosječnom trajanju od nekih 55 minuta, na tapetu su, osim tačerizma, odnosno vladavine "željezne lady", krucijalni događaji epohe, Falklandski rat, kraljevsko vjenčanje princa Charlesa i Diane (sve bolji Josh O'Connor, otkriće Emma Corrin), njihova romansa i disfunkcionalni brak...
Najveću minutažu dobili su, očekivano, odnos premijerke i kraljice koje se sudaraju oko političkih pitanja poput Commonwealtha (za jednu distrakcija, gubitak vremena, druga mu je "posvetila život"), te novopečene princeze i princa, a preko njih se prelama Britanija danog razdoblja, pa i čitav svijet.
Oni su posisali gotovo sav zrak filma i veliki prostor posvećen njima gurnuo je u zapećak druge likove, poput princeze Anne (Erin Doherty) i Margaret (Helena Bonham Carter). "Ona je kisik koji mi svi dišemo", kažu pred kraj sezone za Elizabetu II., kao da su svjesni prethodne konstatacije.
Iz toga razloga, Morgan je dao princezi Margaret jednu cijelu epizodu, konkretno sedmu, što djeluje iznuđeno u iskupničke svrhe i ostavlja dojam "fillera". Međutim, osim toga, naracija i karakterizacija je prilično uzorna dok serija podjednako dobro obuhvaća britanske političke i romantične peripetije.
Namjere četvrte sezone kao da se mogu iščitati iz dijaloga Charlesa i Diane prigodom njihova prvog posjeta operi u drugoj epizodi. "Volim Verdija, tako je romantičan", zacvrkuta Diana. "Da, ali fokus samo na romansu umanjuje Verdijevu ostavštinu i politički utjecaj. On je bio borac za ujedinjenje Italije", trezveno će Charles.
'Ljudi žele bajku'
Dakle, s jedne strane politika, s druge romantika. Bolje reći – antiromantika. Idila u braku Charlesa i Diane brzo nestaje. "Oboje izgledate zaljubljeno", komplimentiraju im novinari. "Što god zaljubljeno značilo", odvrati Charles. Dianina naizgledna bajka, a "ljudi žele (njezinu) bajku", kako veli Charlesova ljubavnica Camilla (Emerald Fennell), prestaje preko noći i san postaje snomorica čim su joj nametnuta pravila ponašanja jer njezin brak s budućim monarhom "ne smije propasti kao refleksija integriteta krune".
Osjećaji usamljenosti, praznine i izolacije iza kraljevskih kulisa, koji su se provlačili od početka serije, sada su, s kulminacijom u zadnjoj epizodi i suzom u oku, utjelovljeni u Diani, koja je prošla kratak put od tinejdžerice do princeze, od rada u vrtiću ("vole je djeca i tate") do kraljevskih vrtova.
Emma Corrin je radijantna poput Diane u ulozi i podsjeća na mladu Jodie Foster u kombinaciji sa Samanthom Morton i Heather Graham, toliko da njezin nestanak iz sedme i osme epizode ostavlja rupu u seriji (popunjavaju je princeza Margaret i Thatcherica), tako da gledatelj odahne kad se vrati u devetoj.
Morgan prikazuje i Dianinu javnu ličnost, otkako već u drugoj epizodi oko nje počnu škljocati fotoaparati, ali nastoji da prednjači privatno, ona kao ranjiva (upozorenje za "eating disorder" prizore), humana, topla osoba. "Prvo i osnovno, ja sam žena i majka", tvrdi Diana i serija nedvojbeno staje na njezinu stranu naspram hladnih kalkulantskih monarha, zbog čega je već prozivaju Charlesovi prijatelji.
Kraljevska obitelj nije ništa manje hladna u istupu od Thatcherice, s kojom Gillian Anderson ostvaruje ulogu karijere, jezivo dobro oponašajući njezinu pojavnost i manire, glas i stas, te ravnopravno parira Oliviji Colman tijekom verbalnih duela njihovih likova, odigranih poput pritajenih vulkana.
Kad na početku serije Thatcher kaže da je "very confident", iz nje progovara Anderson budući da pokazuje veliko samopouzdanje u liku "iron lady" kao da je Meryl Streep nije glumila prije nje u istoimenu filmu i dobila Oscara. Anderson zaslužuje biti okrunjena Oscarom, tj. Emmyjem, kao i Corrin. "Kruna 4" najviše njima pripada.