Scena Mozaik

Svestrana umjetnica

Poznata splitska glumica je doktorica Cmok: Djecu ispraćam na operacije i dočekujem ih kad se probude iz anestezije. Darovala bi im osmijeh, a poslije plakala

Svestrana umjetnica

– Prije operacije malo upoznam dijete, ohrabrim ga, pušem mu balončiće, kolega zasvira na instrumentu... Ispratimo ga do operacijske sale s pjesmom i balončićima, pa onda neko vrijeme provedemo i s roditeljima kako bi primirili njihovu nervozu.

Vratimo se u bolesničku sobu, pripremimo druge male pacijente za odlazak na operaciju, malo ih opustimo. Kad operirani mališan iziđe iz sale, odvedu ga na intenzivnu gdje i mi imamo pristup. Čekam da se probudi iz anestezije, a kako je, naravno, omamljen priča bude u stilu "alo Roko, u oblaku smo". Super je taj osjećaj, kad vidiš da si djetetu i njegovim roditeljima izmamio osmijeh na lice – govori nam splitska dr. Cmok, članica Crvenih nosova – klaunovadoktora, iza čijega se lika i osmijeha krije svestrana splitska glumica Ivana Giove Župa, koju šira javnost zapravo vrlo malo poznaje usprkos tome što je glumila u serijama "Game of Thrones" i "Ruža vjetrova", filmovima "Sonja i bik" i "Anka", njemačkoj krimi-seriji "Branka Marić i vragovi Splita", brojnim TV reklamama, HRT-ovom serijalu "Biblija"... Ništa čudno, jer Ivane nema u sapunicama i serijama, ali osim u KBC-u Split najčešće se može sresti u prostoru omiškog Ilirskog sjemeništa gdje pri Centru za kulturu četvrtu sezonu vodi Dramski studio "Harlekin" s oko tridesetak djece podijeljenih u tri grupe (od predškolaca do 15-godišnjaka), gdje joj često asistira i mladi budući kolega Mate Tavrić, a na istoj je adresi ujedno angažirana i u teatru za odrasle "Mali princ". Premijerno je, u sklopu proslave Dana grada Omiša, uoči ljeta zaživjela njezina monodrama "Klytaimestra" Marijana Matkovića (prvi put je u kolovozu odigrana i na omiškoj Fortici), a prije godinu dana je, ponovno u režiji Petra Buljevića, počela igrati i u dijametralno suprotnoj monodrami "Ja sam dama", valjda prvoj u svijetu napravljenoj prema Facebook statusima, kasnije objavljenih i u knjizi "Leti matun", autorice Meri Bauk. Ma, Ivane ima na sto strana.

Splitska glumica voli volontirati, darivateljica je krvi, obožava djecu i iznad svega voli pametno utrošiti vrijeme. Zato su njezini projekti mahom životni i edukativni, poput predstave "SAMO RECI NE – Nedostajem sama sebi" kroz koju stariji polaznici njezine dramske sekcije progovaraju o problemu droge. U priču o pošasti koja uništava ovisnike i njihove obitelji ubacila je sve ono što je mladima blisko i poznato, pa tako i Ultru i glazbu Davida Guette, a kao rekvizite iskoristila vitaminske bombončiće za najmlađe, koji predstavljaju ecstasy.

– Na kraju svake godine s djecom u vidu završnog sata imam predstavu. Ove sam, negdje polovicom lipnja, došla i rekla: "Imam par tekstova, ajmo mi to zajedno", jer nisam tip koji će djeci donijeti tekst i reći: "Ovo moramo raditi". Želim skupa s njima odlučiti što nam je zanimljivo. Kad sam rekla ravnatelju Centra za kulturu što bih radila najprije me upitao jesam li normalna, jer njegova 12-godišnja kći isto kod mene pohađa dramsku, a ja njemu nešto govorim o heroinu, travi... – smije se Ivana prisjećajući se prvih reakcija na njezinu ideju o predstavi koja govori o problemu droge. Ubrzo je na radionicu donijela nekoliko prijedloga teksta i pokazala djeci fotografije LSD-a i sl. narkotika. Njihove prve reakcije bile su: "Ajme medići, ajme super", jer nisu znali o čemu je riječ. Ubrzo su, radeći s Ivanom na obradi tekstualnog predloška, shvatili...

– Akcent sam stavila na najpoznatije droge – od marihuane, heroina, kokaina i kroz priču o djevojci razvedenih roditelja ispričala kako se počela drogirati. Otac ih je napustio u osnovnoj školi i otišao s drugom, mater non-stop radi i gleda "Sulejmana"... Ona našla normabel i drmnula ga s juice votkom, sutradan upoznala lika itd. Tako se zarotirala priča čiji kraj donosi katarzu – napravila sam potresnu scenu dviju tinejdžerki koje intravenozno uzimaju heroin. Sve kao u stvarnosti, rastapanje, ubrizgavanje... Njih dvije padaju mrtve na što se jedna djevojčica diže i kaže: "To sam mogla biti ja". I na premijeri je bilo burnih reakcija... Kako su predstavu, uz roditelje, došli pogledati i babe i dide u jednom trenutku su se, dok je još trajala izvedba, čuli komentari u stilu: "Šta ih ovo uče na glumi? Da se drogiraju!" Na kraju sam izišla i rekla: "Većina je navikla na jeftine komedije u stilu hihihi, hahaha. Ako ste to željeli, onda ste mogli ostati doma i gledati Hrvatski sabor". Možda sam bila prebrza na jeziku, ali mi nije žao, ponosna sam na moje polaznice, što su same istraživale za taj tekst i što danas-sutra, kad dođu u kafić, neće pasti na prvog tipa, koji im želi ponuditi drogu – objašnjava Ivana, koja se prije ustoličenja predstave "SAMO RECI NE – Nedostajem sama sebi" savjetovala i s ravnateljicom osnovne škole i psihologinjom zamolivši ih za mišljenje o primjerenosti teme uzrastu.

Rekli su joj kratko i jasno: "Svaka čast".

Članica Hrvatskog društva dramskih umjetnika u svojemu poslu pokušava što je moguće više funkcionirati samostalno, pa tako, veli, radi "i svjetlo i ton i scenografiju i kostimografiju".

– Naučila sam dosta o struji i reflektorima, a srećom mogu raditi u prostoru Ilirskog sjemeništa u Omišu, koji je, izuzmemo li HNK u Splitu, tehnički daleko najopremljeniji prostor u ovom dijelu Hrvatske – ističe Ivana, koja često radi i u tamošnjem teatru za odrasle "Mali princ", čiji ansambl trenutno, za premijeru zakazanu 17. studenoga u omiškoj Noći kazališta, priprema autorsku predstavu, životnu komediju "Žućo". U njoj, eto slučajnosti, Ivana tumači još jednu doktoricu – ovaj put imena Ema.

Početak je najteži

– Emocionalno mi je najteže bilo na početku, često puta sam plakala nakon obilaska djece u bolnici. No, kako sam u Crvenim nosovima tri godine, od samog početka, otkako se otvorio splitski tim, već sam očvrsnula – kaže Ivana napominjući kako kostim dr. Cmok ne skida sve dok ne ode s odjela kako djeci ne bi uništila čaroliju. A kad se već i preodjene u svoju svakodnevnu odjeću obavezno promijeni i frizuru kako je ne bi na bolničkom hodniku slučajno sreli i prepoznali.

– Hrvatski Crveni nosovi su partneri organizacije Red Noses International iz Beča, koja radi više od 20 godina. Svaki tjedan smo u bolnici, idemo u paru, a trenutno nas je u splitskom timu pet. Prije tri godine bilo nas je samo troje, bio je manji broj vizita i išli smo samo jednom mjesečno. Tijekom godine imamo konstantne edukacije u vidu radionica i predavanja, koje su obvezne za dobivanje međunarodnog certifikata – od medicinskih predavanja, sociologije, PR predavanja, a dvaput godišnje se svi Crveni nosovi iz Hrvatske, sve skupa nas je dvadesetak u četiri grada, okupljaju na International School of Humour. Uz to svatko od nas jednom godišnje odlazi u Beč na trodnevnu intenzivnu radionicu gdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta – govori Ivana. Klaunovidoktori za uveseljavanja djece u bolnicama dobiju honorare, koji su 'pokriveni' iz donacija.

U KBC-u svaki tjedan

– U KBC-u Split smo svaki tjedan. Četvrti kat, onkologija, pedijatrija i dnevna bolnica, drugi kat dječja kirurgija. Četvrtkom smo u staračkom domu u Vukovarskoj i na Zenti, a jednom mjesečno splitski tim Crvenih nosova odlazi u Zadar na pedijatriju – navodi splitska dr. Cmok ne krijući kako Crvene nosove često znaju pitati ima li smisla starijim i nemoćnim osobama dovoditi klaunovedoktore. Redovito im uzvraćaju potvrdnim odgovorom. Odnos klaunova i starijih štićenika domova poseban je i prije svega prijateljski, a klaunovi u svojim instrumentima uvijek skrivaju neke davno zaboravljene melodije koje štićenike vraćaju u njihova najljepša vremena, bude uspomene na prve izlaske, prve ljubavi, prve poljupce. Na život kakav je bio nekada. Zato za Ivanu nema veće sreće od one kad dementna starica, koja isprva uopće ne komunicira, na njezino "Sve ptičice iz gore..." i sama – zapjeva.

 

Naslovnica Mozaik