Scena Mozaik

Četiri mjeseca na putu

Domagoj i Floki pješače od Vukovara do Dubrovnika kako bi skupili novac za projekt s kojim bi svi psi u Hrvatskoj mogli naći svoj dom

Četiri mjeseca na putu

Gotovo četiri mjeseca hoda, dakle 120 dana, cijelo ljeto, pet prijeđenih planina (Papuk, Krndija, Učka, Sljeme i Velebit), 36 gradova, više od 2000 prijeđenih kilometara i na stotine po putu upoznatih dobrih ljudi. Ljudi velikog srca. Tim bi se riječima ukratko mogao opisati projekt pod nazivom "HodAjmo", a glavni akteri cijele ekspedicije, koja je počela u Vukovaru, a završit će u Dubrovniku, dvojica su prijatelja, strastvenih zaljubljenika u nordijsko hodanje i pse – Domagoj Sučić i Tomislav Orlić.

Na hod od Vukovara prema Dubrovniku, na koji su krenuli 1. lipnja, poveli su svoje ljubimce, Domagoj labradoricu Barcu, a Tomislav labradora Maminja. Barca je zbog svoje starosti, nažalost, od puta morala odustati, no Domagoja to nije spriječilo da put nastavi s novim ljubimcem kojega je uzeo u bjelovarskom azilu – psom Flokijem, s kojim je tijekom jučerašnjeg dana stigao u kaštelansko "No kill sklonište", jedino na području Splitsko-dalmatinske županije, kojim upravlja Zaklada za zaštitu životinja doktorice Zdenke Filipović.

– U ovih tri i nešto mjeseca, prošli smo svega i svačega. Pješačimo sa svojim ljubimcima, a do početka desetog mjeseca planiramo doći do Dubrovnika. Cilj naše akcije je promocija nordijskog hodanja i rekreacije jer je rekreacija vrlo bitna za razvoj ljudi, a usput obilazimo azile. Ovaj u Kaštelima je dvanaesti po redu, a do Dubrovnika ću obići još dva. Na ovaj način širimo svijest o napuštenim životinjama i azilima te isto tako širimo svijest da ljudi udomljavaju životinje. Naš je cilj napraviti centralni web-portal za udomljavanje pasa preko kojeg će biti umreženi svi azili iz Hrvatske, i sve udruge, nešto poput Njuškala za pse – kazao nam je Domagoj, navodeći kako su rekreacija i briga za pse dva velika problema u Lijepoj našoj.

Dodaje kako je gotovo 95 posto ljudi u Hrvatskoj rekreativaca, a država u razvoj staza za trčanje, hodanje ili bilo koji drugi način rekreacije ulaže sramotno malo.

– Isto tako, žalosti me činjenica da pse više udomljavaju stranci nego mi koji živimo u Hrvatskoj. Ovo što radimo upravo za cilj ima da se to popravi i promijeni – veli nam Domagoj, koji se od svog prijatelja Tomislava odvojio na Velebitu.

– On je izrazio želju da bi išao do Dubrovnika planinama, a ja sam se odlučio spustiti prema moru. Svak svojim putem, no, vjerojatno ćemo se prije Dubrovnika negdje spojiti kako bismo zajedno ušli u grad. Prije ulaska u Dubrovnik doći će i moja Barca jer je ipak jednim dijelom sudjelovala u cijeloj ovoj ekspediciji – iznosi nam Domagoj doživljaje s putovanja.

– To je nevjerojatno kako su nas ljudi prihvaćali. Gdje god bismo stali, nude hranu, piće, nude nam odmor jer hodanje nikako nije lagano. Na leđima nosim 30 kilograma tešku torbu, asfalt je jako vruć i nije zaista lako. Spavali smo svugdje, od plaža, šuma, po slavonskim ravnicama, kampovima, u prostorima raznih udruga. Ma nema gdje nismo – veli nam Domagoj, koji tijekom više od tri mjeseca hoda nije smršavio ni dekagrama.

– Ma gdje ću smršaviti, nema se na meni što otopiti jer sam svakako mršav. A Floki se, čini mi se, i udebljao. Ljudi nas dobro hrane po putu, vjerojatno zbog toga – kroz smijeh nam govori Domagoj, a na naš upit jesu li se po putu možda zaljubili, ili zabavljali s curama, Domagoj odgovara: – Ja nisam, ali Floki je imao par akcija.

Inače, Domagoj i Tomislav članovi su Sportsko-rekreativnog saveza Velike Gorice. Domagoj je freelancer, a Tomislav je uoči ekspedicije dao otkaz.

– Dnevno prolazimo prosječno između 15 i 20 kilometara zbog pasa, vrućine su nam određivale tempo jer smo se preko dana, kad je najveće sunce, odmarali. Ljudi nam izlaze u susret, tako da nije bilo nekih većih neugodnosti, a umor od hoda liječimo kupajući se, odmarajući se u hladovini, spavajući – kazuje Domagoj, te zahvaljuje ovim putem svima koji su mu pomagali, ali i onima koji će pomagati na putu do cilja – Dubrovnika.

Pitamo ga je li se zaželio svoga doma, obitelji, a i oni njega, a on nam kroz smijeh kaže:

– Ma tko je mene željan, bitno da sam živ i zdrav, a mislim da nikome ne falim puno. Nadoknadit ćemo sve kad se vratim kući – dodaje Domagoj, kojega su jučer u Kaštelima dočekali volonteri "No kill skloništa".

Kroz priču, ovaj Velikogoričanin upozorava da je na snazi novi Zakon o zaštiti životinja po kojemu se životinje po azilima ne smiju ubijati, a psi se više ne smiju držati na lancima ili u boksu, no kaže kako se malo ljudi toga drži. Ova dva entuzijasta pokrenula su i crowdfunding kampanju s ciljem prikupljanja novca za osnivanje centralnog web-portala za udomljavanje psa, a to im je krajnji cilj nakon četveromjesečnog pješačenja po Hrvatskoj.

– S obzirom na to da smo obišli većinu Hrvatske, vidjeli smo svašta. Ljudi i dalje drže pse na lancima i ne drže se propisa, pa posebno želimo na to upozoriti. Životinje se moraju poštovati, a naš je glavni cilj pokrenuti portal za udomljavanje pasa i gotovo sam siguran da ćemo u tome uspjeti – kaže Domagoj, koji se danas sa svojim Flokijem zaputio prema Braču i Hvaru.
I za kraj ga pitamo hoće li Floki zauvijek ostati njegov, s obzirom na to da ga je uzeo u azilu, na što nam on odgovara kako mu je pronašao udomitelja u Velikoj Gorici.

– Bit će blizu mene, a ako se ne bude želio odvojiti od mene, nema mi druge. Ide sa mnom kući i ostaje moj.

Čiji god da bio, Floki je spašen jer svakog dana prima neizmjernu ljubav svog vlasnika, a tako će zasigurno biti i u budućnosti.
I što reći za kraj nego sretan put Domagoju i Flokiju i Tomislavu i Maminju. Dođite u miru do Dubrovnika.

 

Naslovnica Mozaik