Scena Mozaik

'LJEPOTA LAŽNOG SJAJA'

Atraktivna izložba u Podstrani: građani mogu besplatno uživati u djelima Renoira, Modiglianija, Slave Raškaj, Vaska Lipovca, ali ima jedna 'caka'...

'LJEPOTA LAŽNOG SJAJA'

Daleko vam je Louvre, pa čak i neki reprezentativan izložbeni prostor u hrvatskoj metropoli? Duševne boli do kraja ovoga vikenda možete zaliječiti odlaskom na gostujuću izložbu Muzeja policije u visokokategorniku "Le Meridien Lav" u Podstrani, gdje se ne nalazi, istinabog, originalna "Mona Lisa", ali zato su tu lažni Modigliani, Renoir, Džamonja...
Objasnimo: riječ je o izložbi "Ljepota lažnog sjaja" iz fundusa Muzeja policije, prvi put na gostovanju u Splitsko-dalmatinskoj županiji u sklopu druge konferencije "Sigurnost povijesnih gradova – izazovi u turizmu" pod pokroviteljstvom predsjednice RH i nekoliko ministarstava, među kojima je i Ministarstvo unutarnjih poslova.
Kad kažemo "lažni Modigliani", pribjegavamo, dakako, metonimiji, a mislimo na krivotvorinu glasovitog slikara Amadea Modiglianija, koji je živio i stvarao na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Njegov lažirani akt "krasi" atrij hotela "Le Meridien Lav", a u tom kvazielitnom društvu nalazi se i Pierre-Auguste Renoir, to jest falsificirani pastel Modiglianijeva umalo-suvremenika i jednog od najpoznatijih predstavnika impresionizma, dok su domaći redovi lažnjaka ojačani više ili manje uspjelim kopijama Mersada Berbera, Vaska Lipovca, Vladimira Kirina, Miljenka Stančića i drugih.
Biti kopiran veliki je kompliment
Čak je i Slava Raškaj dobila "obol" – jer, nemojmo se zavaravati, biti kopiran veliki je kompliment – s minijaturom "Kuhinja", prilično stručno izvedenom kopijom, koja je čak znalački poprskana mašću kako bi se dobio dojam "starosti". S druge, pak, strane "Muškarac u crnom" Vaska Lipovca lažiran je manje umješno, premda je odabirom motiva i načinom oblikovanja krivotvoritelj oponašao Lipovčev stil.
Da je još ostalo na tome, hajde, de, no "umjetnik" je "presolio" pa krivotvorio i Lipovčev potpis, pa se tim analitičara u sastavu profesor Mirko Gelemanović i fotograf Robert Matić, te sin pokojnog umjetnika Ranko Lipovac, lako složio da je u pitanju "tanak" uradak koji je netko očigledno naumio "debelo" naplatiti.
Što se cifri tiče, spomenuti Renoir, to jest jedno od njegovih posljednjih ulja stavljenih u prodaju ("Ples kod mlina" iz 1876. godine), početkom devedesetih postiglo je cijenu od gotovo 79 milijuna dolara! U svjetlu te činjenice, suhi pastel "Kupanje" istog umjetnika mogao je postići barem upola toliko da nije malog tehničkog problema: nije ju naslikao Renoir, nego netko puno mlađi, neusporedivo manje darovit i svakako manje originalan. Tako je, umjesto u nekom reprezentativnom salonu ili barem u Nadanovu podrumu, "Le Bain" završila u – depou Muzeja policije, koji se sličnim "falšijama" počeo puniti prije desetak godina, doznajemo od Helene Biočić, voditeljice rečene ustanove.
Kupnja je kriminalno djelo
Ne baš "kulturne", jer da je tomu tako, Biočić bi se nazivala kustosicom, no Muzej policije ipak nije sasvim izvan toga jer se u njegovu depou u Savskoj ulici u Zagrebu nalazi ipak izvjestan broj autentičnih eksponata koji govore o policijskoj povijesti, ukupno oko tri tisuće materijalnih predmeta, ali bez stalnog postava. Stare odore i druga originalna građa "nabildana" je neslavnom grupicom od sedamdesetak lažnih štafelajnih slika i nešto skulptura, od kojih je njih dvadesetak prvi put izloženo na gostujućoj izložbi "Ljepota lažnog sjaja" u blizini Splita.
– Svrha je ove izložbe isključivo ukazivanje na slične, kriminalne aktivnosti kako bismo građane pozvali na oprez – istaknula je Biočić.
Što ako bi netko poželio ipak kupiti neku od slika ili skulptura?
– To bi se smatralo kriminalnim djelom – rezolutno je poručila.
Doista, bilo je dirljivo vidjeti na okupu, u reprezentativnom izložbenom prostoru poput atrija vrhunskog hotela, svu tu "neželjenu nadriumjetničku dječicu". Te, u osnovi bezvrijedne, abortirane izdanke. Preciznije, vrijedne onoliko koliko stoje platna i okviri potrošeni na njihovu izradu, ali devalvirani za činjenicu da se prodati ne smiju, a teško se mogu čak i – reciklirati...


Počinitelji osuđeni ili - nepoznati
Od Helene Biočić, voditeljice Muzeja policije, doznajemo da se počeo puniti umjetninama od 2009. godine, to jest kad je odlučeno da se slična roba ipak neće uništavati, nego će se pohranjivati i povremeno izlagati kao svojevrsno upozorenje potencijalnim kupcima. Na upit kolike su kazne zapriječene za slične krim-djelatnosti nismo dobili precizan odgovor, budući da slike stižu u policijski muzej nakon pravomoćnosti presude, koja može i – izostati.
Povremeno se, naime, dogodi da bude pronađena samo slika ili skulptura, a ne nužno i njezin autor, odnosno onaj koji ju je stavio u promet. To se može dogoditi uslijed najrazličitijih okolnosti; od bijega pred zakonom, do odustajanja od pokušaja prodaje tzv. umjetničkog djela.


Složena vještačenja
Jedna od najskupljih slika sa splitske "policijske izložbe" trebala je biti gore spomenuta "Le Bain" autora "wannabe" Renoira. Točnije, riječ je o crtežu čija lažna povijest seže u pokušaj prodaje uz knjigu o samom umjetniku P.A. Renoiru, no zbog visoke prodajne cijene (točan iznos nismo uspjeli saznati) uradak je najprije proslijeđen na prosudbu u zagrebačku "Mimaru", a potom i na "pravu adresu": u MUP-ov Centar za vještačenja "Ivan Vučetić" u Zagrebu. Tamo je bez sumnje utvrđeno da se dogodio pokušaj stavljanja u promet krivotvorine, jer su vještaci primjenom metode i uporabom instrumenata neinvazivnog tipa, poput stereomikroskopa, digitalnog fotoaparata i videospektralnog analizatora VSC 2000, obavili dugotrajnu i složenu analizu. Tako je, dakle, izišlo na vidjelo da je crtež zapravo plod otiska kompjutorske tehnologije uz primjenu tintnog pisača, te zaštićen trajnim bijelim premazom. Izdajnički detalj bilo je i sjajno, bijelo ljepilo na rubu papirnog okvira u gornjem dijelu slike, što je u suprotnosti sa znatno starijim, požutjelim paspartuom.

 

Naslovnica Mozaik