Scena Mozaik

ONA POMIČE GRANICE

Žena koja svoje tijelo dovodi do ruba izdržljivosti i u tome uživa: upoznajte nevjerojatnu Eriku!

ONA POMIČE GRANICE

Što su pjesnicima riječi, a slikarima platna, to je Eriki Lemay njezino tijelo. Koristi ga na načine koji su većini nas nezamislivi. Savija ga na način na koji se ljudsko tijelo nikada ne bi trebalo savijati.

A opet, njoj to tako lako polazi za rukom. I za svakim drugim dijelom tijela. Pritom ne samo da demonstrira svoju fizičku spremu, nego uz to i priča svoju priču. Gledateljima donosi dio sebe i svojim ih tijelom vodi kroz svojevrsnu pripovijetku. Da je parafraziramo: poezija ne treba riječi, dovoljno je ljudsko tijelo.

Malo je ljudi na Zemlji koji to uspješno rade. Erika je jedna od njih, međunarodno poznata i nagrađivana cirkuska umjetnica. Jedna je od najznačajnijih cirkuskih umjetnica u svijetu kratkih performansa i komercijalnih nastupa. Nemojte se, pak, zavarati riječju 'cirkus'.

Ovo što ova Kanađanka rođena u Quebecu radi svjetlosnim je godinama daleko od klaunova na monociklima, žonglera, bacača noževa, lavova i slonova, odnosno cirkusa kakav manje-više svi mi kao takvog percipiramo. Ovaj svijet, u kojem je Erika jedna od najboljih, svijet je modernog cirkusa, 'contemporary circus'.

Umjetnost ili sport?

– Kod kuće, ili prilikom nastupa u Americi, mogu bez problema govoriti da se radi o cirkusu bez bojazni da će me ljudi pogrešno shvatiti. U Europi je to posve druga priča. Taj je pojam previše vezan uz tradicionalno poimanje cirkusa, te vrlo često moram naći nekakve druge izraze da to objasnim. Moram biti fleksibilna – nasmijala se Erika objašnjavajući nam.

A ako je Erika nešto, onda je sigurno – fleksibilna. Kontorcionizam, laički rečeno – savijanje tijela u de facto neprirodnim smjerovima – vještina je koju je Lemay dovela gotovo do savršenstva. Prvo što čovjeku padne na pamet gledajući njezine nastupe, osim što mu se čeljust objesi u čudu, jest pitanje – kako.

– Nije lako, niti malo. Potrebni su sati treninga, discipline. Primjerice, svako jutro kada se ustanem uvijek sat vremena potrošim na svojevrsnu dijagnostiku. Smirim se, opustim i u mislima osluškujem što mi tijelo govori. Takve stvari su potrebne ako želite općenito biti zdravi, a kamoli ako se još bavite kakvim sportom.

Imam dva treninga dnevno. Prvi je tehničke prirode, u kojem ima dosta snage, izdržaja, rastezanja, fleksibilnosti. Dok u drugom dijelu dana, na drugom treningu, dajem oduška svojoj umjetničkoj strani i osmišljavam svoje priče kroz koje vodim gledatelje. To je onaj umjetnički dio – ispričala je Erika i time povukla sljedeće logično pitanje: radi li se tu o umjetnosti ili o sportu?

– Svatko tko se bavi nekakvim oblikom modernog cirkusa, bilo da je kontorcionizam, balansiranje na rukama ili akrobatika u zraku, doživjet će to na svoj način. Ja sam, prije svega, umjetnica. Za mene je umjetnost idealan način prikazivanja razine vještine koju moje tijelo posjeduje.

Savijanje ili balansiranje na rukama isprva se može činiti zanimljivim, i to neko kratko vrijeme jest. Ali ako nema priče, ako nema umjetnosti koja sve to poveže u jednu cjelinu i promatrača posve uroni u performans, onda se radi o čistoj demonstraciji vještine. A to vrlo brzo dosadi – kazala je Erika.

'Malo kruća u leđima'

Ipak, iznimno zahtjevan fizički aspekt cijele priče ne može se poreći. I sama Erika priznaje da trenira ponekad više od profesionalnih sportaša. Naime, baš kao i kod nabijanja mišićne mase ili spuštanja kilaže, mora stalno raditi na sebi.

Fleksibilnost je nešto što zahtijeva održavanje. Istina, kaže Erika, netko je prirodno manje ili više fleksibilan, ali s pametnim i zdravim pristupom svatko može, primjerice, dotaknuti pod dlanovima bez da savija koljena, ili staviti nogu iznad glave.

– Ja, s druge strane, cijelu priču dižem na jednu izvanserijsku razinu. Dovodim se do granica ljudskog tijela. Zbog toga moram iznimno paziti na sve zglobove i tetive. Leđa? E, to je priča za sebe. Ljudska kralježnica je vrlo malo pokretljiva – može se saviti prema naprijed, a prema natrag je već malo teže.

Ja svoje točke izvodim tako da iznimnom fleksibilnošću ostalih dijelova svoga tijela nadomještam to što sam malo kruća u leđima – objasnila je Erika.

– Istina je – potvrdila je kroz smijeh nakon što smo je sumnjičavo pogledali. Naime, gledajući njezine nastupe, ne izgleda baš kao da su joj leđa previše rigidna.

Ipak, Erika zna o čemu govori. Osim što mnogo nastupa po svijetu, sve češće je zovu da održi predavanja sportašima o važnosti fleksibilnosti, ali i snage trupa. Čak je i gostovala u nekoliko poznatih časopisa gdje je govorila o tjelesnoj pripremi. Zanimljivo, sve je naučila iz iskustva.

– Ne ravnam se ni po kome posebno. Vrlo često sakupljam djeliće znanja od drugih osoba i sama od njih slažem mozaik koji je specifičan samo za mene. Ovim sam se počela baviti još kao dijete i tijekom godina sam stekla dosta iskustva koje mi je drago podijeliti i s drugima – ispričala je kanadska umjetnica.

Skakavci i škorpioni

Imali smo priliku s njom porazgovarati licem u lice baš zbog toga što je svoje znanje odlučila podijeliti i u Splitu. Naime, u organizaciji izvedbenog kolektiva Room 100, konkretno Antonije Kuzmanić i Jakova Labrovića, Erika je u svoju putovnicu (punu pečata i viza) dodala i Hrvatsku.

Proteklog je tjedna održala radionicu u Hali 100, gdje je Splićanima pokazala što je sve potrebno da bi se uspješno izveli razni 'škorpioni', 'skakavci', mostovi, ali i kako pravilno izvesti 'backbending', odnosno savijanje leđa unatrag. Bio je to pravi tečaj ekstremnog razgibavanja tijela kojem nije mogao baš svatko ni prisustvovati. Ne zbog ograničenog broja ljudi, nego jer je zahtijevao iznimnu fizičku spremu.

– Lijepo je u Splitu. Još me je i dočekalo vrijeme kakvo se samo može poželjeti. Uvijek nastojim pronaći vremena za nova iskustva, da se mogu opustiti. Ali to nije lako – kazala je Erika.

Naime, iako moderan cirkus nema previše dodirnih točaka s onim tradicionalnim, jedno im je zajedničko – putovanja. Erika i sama priznaje kako živi u zrakoplovima, hotelima, zračnim lukama.
– Nekad znam izaći iz svojeg studija u Milanu na dvodnevnu gažu, a na kraju se kući vratim tek nakon dva mjeseca.

Zato ovo 'kući' nemojte previše ozbiljno shvatiti. Dom mi je ondje gdje se trenutno nalazim. Je li zbog toga teško održavati kontakt s posebnim ljudima u mojem životu? Prije je bilo nešto teže, ali danas zbog silnih društvenih mreža to je postalo prilično lako.

Najbolji prijatelji su mi razasuti svugdje po planetu. Uz to, volim biti sama, tako da mi sve ne pada teško. Živim u svojoj umjetnosti.

Erika veći dio godine nastupa. Traže je svi, a ona je zaradila status zvijezde koja može sebi priuštiti performanse samo na onim luksuznim eventima koje sama odabere. Znala je nastupiti pred vrlo ekskluzivnom publikom, malim brojem ljudi, ali je također njezinu vještinu uživo preko televizije, za vrijeme otvaranja Panameričkih igara, vidjelo više od 400 milijuna ljudi. Stalno je 'na dežurstvu', te ne zna kad će doći sljedeći poziv za nastup. Ni gdje će to biti.

Nema televizor

– Zbog toga ne samo da nemam kućne ljubimce, nego me je strah kupiti i kakvu biljku – smije se i priznaje kako nije lako živjeti na takav način, ali ponajviše zbog fizičke forme koju valja održavati, te vrlo često odradi kakav trening u hotelskoj sobi ili u studiju koji unajmi u zemlji gdje se trenutno nalazi.

– Rekla sam, živim u avionu. Evo, u Splitu sam bila svega tri dana, te se definitivno planiram vratiti. Zbog čega je ono poznat? 'Igra prijestolja'? Mogu vam nešto priznati? Blago rečeno – jedva da išta znam o toj seriji. Ne samo da je ne gledam, nego nemam ni televizor. Čudno, zar ne? Meni je moja umjetnost dovoljna – kazala je Erika.

To što ne posjeduje televizor i nije nam se učinilo toliko čudnim. Kada bi barem većem broju ljudi njihova umjetnost bila dovoljna…

Zapaženi nastupi

- Cirque du Soleil
- Royal Albert Hall
- 70. i 66. Venecijanski filmski festival
- otvaranje PAN AM igara
- otvaranje Svjetskog košarkaškog prvenstva...

Azijska publika je najzabavnija

U svojem bogatom umjetničkom životu Erika je nastupala gotovo na svim kontinentima, i već bi po reakcijama publike, bez da zna gdje se nalazi, mogla zaključiti u kojoj zemlji nastupa.
– Amerikanci su jako glasni. Znaju puno govoriti i svako malo plješću. Europljani, naročito ovi sa sjevera, dosta su suzdržani. Plješću tek kada završi show. Posebno su mi zabavni gledatelji iz Azije, osobito oni iz Južne Koreje. Svako malo uzdišu u čudu. No, Japanci su jako tihi, čak i kada aplaudiraju.

Najteži performans

Najteži performans koji Lemay ima u svojem repertoaru naziva se 'One Woman Show'. Radi se o punih 75 minuta kontorcionizma, hodanja na rukama, zračne akrobatike, plesa… Sama priznaje kako joj je najemotivniji trenutak profesionalne karijere bio baš kada ga je prvi put izvela. Koji je, pak, dio koreografije najteži?
– Balansiranje na rukama. I to zbog načina na koji ga izvodim. Kao balerina, na vrhovima prstiju, samo obrnuto – objasnila je Erika.

'Cirque du Soleil'

Lemay u svojem životopisu ima i stavku Cirque du Soleil. Kako je raditi za jedan od najpoznatijih cirkusa u svijetu?
– Bila sam "guest act", samo sam gostovala kod njih. Priznajem, previše sam samostalna, i taj me kolektiv nije previše impresionirao. Da, radi se o vrlo uspješnom cirkusu, kvalitetnom, s dugom tradicijom, ali ja imam drugih ciljeva. Rad na sebi i rad za sebe su mi pri vrhu liste prioriteta. Volim to što sam više postigla kao samostalna umjetnica nego kao dio neke cirkuske trupe.

 

 

 

Naslovnica Mozaik