Scena Mozaik

ETNOBAŠTINA  

Doktorica čipke Ana Perajica: Spasimo naše miljetiće

ETNOBAŠTINA         

Tabletić je bio nekad neizostavni element svakog građanskog doma, koji je služio kao ukras, ali i da se ne ‘ofriža’ podloga na kojoj stoji. Ana Perajica je izradila niz makrofotografija koje pokazuju složenost ručne izrade čipke

U Splitu je 1905. godine otvorena Škola za čipkarice, a iste godine u bečkom Muzeju za umjetnost i obrt predstavljena je dalmatinska čipka i vez, nakon čega je slijedio niz izložbi u Grazu, Londonu i Berlinu. Čipka je bila neizostavan ukrasni detalj dalmatinske nošnje, a, primjerice, stara splitska nošnja iz druge polovine 19. stoljeća bila je puna čipke koja joj je davala svečani izgled.

No, danas u Splitu, osim u Etnografskome muzeju, teško da ćete naići na tu famoznu, nadaleko cijenjenu čipku koju su vrijedno izrađivale ruke dalmatinskih žena. Druga polovina 19. stoljeća, kao i sam početak 20. stoljeća, za Split su vrlo važno razdoblja jer je to doba njegova ubrzanog razvoja i doba kada su grad činili skromni pučani, te bogati građani i plemići čije su kuće bile pune rukotvorina. Svi su imali odjeću za svaki dan, kao i odjeću od sveca, a čipka je bila vrlo cijenjena.

Nažalost, ona se s vremenom posve zanemarila u kulturnom i turističkom brendiranju grada. Još su se po centru grada dugo vremena nametale Romkinje s lošim kopijama čipki, pa sam rekla “čipka ti materina” i osmislila ideju koja povezuje fotografiju i merlu kazuje nam Ana Perajica, doktorica znanosti, fotografkinja, aktivistica koja je svoj fotostudio “Perajica” na Peristilu pretvorila u svojevrstan muzej splitskog građanskog doma s konca 19. stoljeća.

Među starinskim sjedalicama, tapetima, fotoaparatom pred kojim su pozirale brojne splitske obitelji, onako kolektivno, Ana je izložila i zanimljiva dekorativna platna na kojima su otisnute fotografije predmeta iz građanskog doma, urešena merlom.

Loše kopije

Bio je to dišpet Romkinjama i švercericama, njihovoj lošoj inačici čipke! Snimila sam brojne danas nefunkcionalne predmete iz splitskih domova, ventilatore, bakelitne telefone, porculanske lutke, zdjele za bombone, satove, pladnjeve, niz predmeta koji se sada čuvaju zbog estetike, ali se ne koriste. Moja mama je sve to obrubila merlom i nastali su ovi nostalgični dekorativni miljetići objašnjava nam ova umjetnica.

Ona podsjeća kako je tabletić, ili miljetić, bio nekad neizostavni element svakog građanskog doma, koji je služio kao ukras, ali i da se ne “ofriža” podloga na kojoj stoji.

Perajica je otišla i korak dalje, pa je izradila niz makrofotografija dalmatinske čipke koje u produkciji variraju od dimenzija razglednice do velikih formata 1 puta 1,5 metara. Te fototapiserije detaljno pokazuju složenost ručne izrade čipki.

MERIEN ILIĆ

Kultura tinela

Ne smijemo zaboraviti da je postojala splitska nošnja, kao i “kultura splitskog tinela”. Doveli su ovog ljeta na Peristil čak i Asteriksa i Obeliksa, a narodne nošnje nigdje. Kao da nije ni postojala! primjećuje Ana Perajica, dodajući kako je i UNESCO hrvatsku čipku uvrstio na popis materijalne kulturne baštine, a mi kao turistička sredina to ne znamo iskoristiti u vlastitu prezentiranju.

Naslovnica Mozaik