Scena Mozaik

 uz novog vlasnika ‘dalmacijavina’ rađa se i nova nada u perspektivu uništenog proizvođača, čiji obraz još uvijek svjetla neprijeporni brend

PIPI - TO VAM SNAGU DAJE... Novi zamah pića naše mladosti

 uz novog vlasnika ‘dalmacijavina’ rađa se i nova nada u perspektivu uništenog proizvođača, čiji obraz još uvijek svjetla neprijeporni brend

Filmić s Bačvica s početkom 80-ih još se znao zavrtjeti, ali, nažalost, tim ‘Dalmacijavina’ nije obnavljao reklame. A mogao je. Prilika je bilo bezbroj, jer je Ana Sasso još uvijek (marketinški) atraktivna. I Bačvice, na kojima je snimljena reklama, takođ

Iako nije nikakav stručnjak za tržište i burzu, tijekom još jedne krize prije nekoliko godina potpisnik ovih redaka pomislio je da u jednoj regiji kao što je Dalmacija, koja njeguje kult bevande i koja ima toliko vinoljubitelja, jedno Dalmacijavino nikad ne može propasti.

Ne samo da ima dobru i široku ciljanu publiku, nego je i u dobrom vinorodnom području, a u svome portfelju ima i zemlju od Hvara do Oklaja, proizvodnju alkoholnih i bezalkoholnih pića te vrijedne poslovne prostore (koji će se poslije pokazati kao kamen oko vrata).

Uz to, lokalna publika vjerna je lokalnim brendovima, pa stariji piju Kaštelet ili Vecchiju, žene batidu, a djeca Pipi ili Orelu, kao da devedesete nisu donijele viski, Fantu ili “Južnjačku utjehu”.

Pipi je nastala u zlatnim 70-im kad je splitski tim, kako navodi kolegica Milena Budimir, koji su činili hvalevrijedni inženjeri Burić i Tadić, uspio složiti piće koje će moći konkurirati Nari.

Na internom natječaju radnik Miličević dao je odlično ime, ekipa je, naravno, kontaktirala s autoricom “Pipi” Astrid Lindgren, poslala i bocu, a spisateljica je odobrila korištenje imena i odrekla se ikakvih prava.

Pipi je po svemu znak zrelosti i uspjeha dalmatinskoga gospodarstva toga vremena, nešto kao Vegeta. Danas se čini nemogućim da bi Splićani mogli tako profesionalno osmisliti i izvesti neki projekt.

Ana je dodatno podizala mjehuriće

Pipi je kao brend bila izvanredna. Imala je dobar okus, ambalažu koja je prizivala zdravlje, ljepotu i zlatne sedamdesete, svjetski poznatu dječju junakinju, te je privlačila nove naraštaje dječjih fanova.

Imala je Pipi i Anu Sasso, koja je dodatno podizala mjehuriće i kroz nos se usijecala izravno u centar za ravnotežu. Ana i Pipi postale su poznatije u regiji, bez ljubomore i loših emocija.

Podaci kažu da je, uoči Mediteranskih igara u Splitu, Pipi po prodaji nadmašivala Coca-Colu, a reklamni filmić s Bačvica s početkom 80-ih, koji se još zasigurno ponekad javi u snovima različitih pripadnika bivše države, nastavila je držati Pipi u životu.

Reklama se još znala zavrtjeti, ali, nažalost, tim Dalmacijavina nije obnavljao reklame. A mogao je. Prilika je bilo bezbroj, jer je Ana Sasso još uvijek (marketinški) atraktivna. I Bačvice, na kojima je snimljena reklama, također su žareći brend.

Brend je i vozač motocikla, dobrodržeći Ivan Šola. Motocikl se mogao zamijeniti popularnim skuterom ili olimpijskim bobom, koji je vozio upravo Šola. Sve se to moglo da nije bilo dugova, inercije, atraktivnih poslovnih prostora i 38 direktora. Ni najveći bob ne bi mogao ukrcati toliku masu, niti bi je inače supersnažna Pipi uopće mogla podići sa zemlje.

U Dalmacijavinu je lakše biti omamljen

Moglo je Dalmacijavino u vrijeme prošlodesetljetne pomame za vodom registrirati tvrtku kćer Dalmacijavoda, pa s obližnjega Jadra ili Cetine flaširati vodu. Moglo je dodati koje novo, ekskluzivnije vino. Moglo je, ali kako donijeti odluku pored toliko direktora?

Tvrtka je propadala kao tolike druge u Dalmaciji, radnici su čekali plaće, zurili u prazno, direktori su slijegali ramenima, zavladala je ona poznata dalmatinska pasivnost i krizna omamljenost. A u Dalmacijavinu je lakše biti omamljen nego u drugim tvrtkama, čak ni Pipi ne može ubrizgati potrebnu snagu.

Pipi je bila kao mrtvi kapital, resurs koji bi mogao spasiti tvrtku, ali nije bilo inicijalne kapsule, inženjera ni direktora da ga aktiviraju.

Osim Pipi, tvrtka je imala Orelu, piće od biljnih ekstrakata, s manje pažljivom izvedenom etiketom, a i sadržajem. Neki koji su navečer pretjerivali s Vecchiom i Kašteletom cijenili su Orelu kao najbolje piće za mamurluk.



Zanimljivo je da Pipi bilježi i poznati Leksikon jugoslavenske mitologije, i to spominjući Anu Sasso, ali dvoje autora krivo piće dodjeljuju Leru.

Nedavno je pokušan i redizajn s crnomanjastom (!) manekenkom Bojanom Šimić, ali, na sreću, nedostatak novca za nove boce spriječio je takav otklon brenda, ali je, nažalost, i zecementirao “dalvinovce”. Pa tko bi, osim možda pokojnoga Ljube Stipišića Delmate, uspio usuglasiti 38 direktora? Da Pipi nije tako nevjerojatno otporna, ne bi sve ovo ni izdržala.

Valjda će joj novi vlasnik Salomon Berkovitz biti bolji otac. Svaka čast Traubisodi, ali u usporedbi s Pipi – riječ je o običnoj vodi.

Siniša Kekez

VELJKO ROGOŠIĆ

Svi su voljeli to piće, i ja sam ga rado pio “Pipi, to je piće za stare i mlade. Zato pijte Pipi, to vam snagu daje!” govorio je naš proslavljeni plivački maratonac Veljko Rogošić početkom sedamdesetih.

Sa željom da “udru kontru” Badelu i njihovoj Nari, “Dalmacijavino” je lansiralo bitter lemon Pipi, pozvavši Rogošića da ga reklamira. Bilo je to na obostrano zadovoljstvo.

− Firma je tada bila u kompletnom propadanju pa sam im došao kao melem na ranu. Tada sam imao zavidne plivačke rezultate, a oni su me kao partneri pratili na daljnjim natjecanjima. Sjećam se da su svugdje visili oni transparenti za Pipi. Tada su svi zavoljeli to piće, i mlado i staro, a i ja sam ga rado pio. S Dalmacijavinom sam tada imao odličnu suradnju, na obostranu korist − sjeća se Rogošić.

Priznaje da odavno nije pio Pipi, a i svojedobno je naišao na nerazumijevanje s novom upravljačkom strukturom te tvrtke.

− Čitao sam da novi vlasnik ima velike planove, da želi Pipi plasirati u svijet, pa očekujem da to i učini. Šteta bi bilo da jedan takav brend kao što je Pipi nestane s tržišta − dodaje Rogošić.

M. ILIĆ




Naslovnica Mozaik
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last