Scena Kultura

premijera Verdija

'Trubadur' u splitskom teatru: suradnja HNK Split i Osijek donijela operni spektakl

premijera Verdija

Mnogo emocija, akcije i dobre interpretacije bilo je na premijeri "Trubadura" Giuseppea Verdija 10. studenoga u splitskom HNK-u, koja nas je približila opernim spektaklima na svjetskoj razini. U režiji Roberta Boškovića, scene i činovi brzo su se mijenjali, što je dovelo do protočnosti radnje pa su četiri čina u trajanju od tri sata, s dvije pauze, brzo proletjela.
Ljubav, ljubomora i osvetoljubivost, kao glavni pokretači radnje, dovoljno su istaknuti, masovne scene bile su aktivne bez kaosa, a svaki solist dobio je prikladan prostor da prezentira publici svoj lik. Motiv osvete ipak je dominirao režijom i dramaturgijom pa posebno mjesto u pokretanju radnje pripada Azuceni, čiji se karakter toliko svidio Verdiju da je čak mislio operu nazvati po njoj. Boškovićevo inzistiranje na motivu osvete, koje je naglasio putem holograma, projekcija i prisutnošću duha Azucenine majke na sceni, koja u naručju drži njezino zabunom spaljeno dijete, bio je pun pogodak i odao je jasnu viziju redatelja koji je duboko uronio u operu.

Gosti mogli i bolje

Sreću je redatelj Robert Bošković imao i u mezzosopranistici Tereziji Kusanović kao Azuceni, koja je odličnom glumom potaknula suosjećanje prema ženi koja je odlučila da cilj, ipak, opravdava sredstvo. Iako je njezina interpretacija i ekspresijom glasa dočarala svu kompleksnost lika, od ljubavi prema djetetu, preko tuge i srdžbe zbog ubojstva majke, pa sve do osobe koja je rastrojena između ludila i normale, kvaliteta vokalne tehnike je varirala pa je mjestimično bilo previše tremola i nejasne dikcije u visokim lagama.

Bugarski tenor Ivan Momirov kao Manrico u svim segmentima se najbolje snašao na sceni. Iz njegova kristalno čistoga glasa širokog obujma svaki pjevački dio zvučao je lagano, iako Verdi nije štedio Manricova interpreta. Momirovu pjevanje dolazi prirodno, ali se pritom jasno čuje da interpretacija nije temeljena samo na osjećaju, nego proizlazi iz duboko promišljenog fraziranja, dinamičkog nijansiranja te jasne dikcije uvjetovane tekstom. Mnogo smo očekivali i od Jure Počkaja kao grofa Lune, koji kotira kao najbolji slovenski bariton mlađe generacije. Iako je Počkaj solidno odradio glumački i pjevački dio, njegovu mladom glasu nedostaje obujma, koji je naročito važan kada glumite osvetoljubivog i psiholabilnog grofa Lunu. Daniela Schillaci kao Leonora otišla je u drugu krajnost pa je svojim glasom mjestimično bila previše dominantna. Schillaci, koja nas je prošle sezone oduševila kao Leonora, ali u Verdijevoj operi "Moć sudbine", pjevačica je iznimne snage glasa kojim tehnički zapetljane i virtuozne pasaže glatko klize. U "Trubaduru" je naivna, mlada, zaljubljena plemkinja, ali njezina vokalna sugestija više je odgovarala samostalnoj i borbenoj zreloj ženi koja jasno zna što radi, a ne izgubljenoj, zaljubljenoj djevojci.

Jeftini konfeti

Miljenik publike Ivica Čikeš bio je solidan kao vojni zapovjednik Ferrando. Iako mu u glazbenom smislu ništa ne možemo zamjeriti, poželjan je veći angažman u glumačkom segmentu, uz koji njegova uloga ne bi djelovala toliko mlako. Solisti i zbor imali su sigurnu i glazbeno lijepo oblikovanu podršku u orkestru pod vodstvom Harija Zlodre. Promjene tempa i karaktera protočno su klizile operom, a maestro Zlodre dobro je izbalansirao dinamiku orkestra u odnosu na pjevače.

Orkestru HNK Split u ovom segmentu ponekad nije jednostavno pronaći zlatnu sredinu, što je bilo problematično u posljednjoj njihovoj premijeri. U izvedbi "Nabucca" na Splitskom ljetu, kada je orkestrom dirigirao Ivo Lipanović, glazbena podloga pojela je neke pjevače koji su se jedva mogli čuti. Unatoč različitim obujmima glasova pjevača na premijeri "Trubadura", Zlodre je uspio postići da se svaki solist jasno čuje, prezentirajući se kao dirigent kojem je u fokusu kvaliteta svih glazbenih protagonista na sceni, ali i ispod nje.

Scena u splitskom HNK-u odavno nije izgledala toliko svjetski, ali i multipraktično. Kula je poslužila kao još jedna etaža radnje, unutar koje smo, pomoću posebnog osvjetljenja, prodrli u Leonorine prostorije, dok su zidine djelovale poput memorijalnog spomenika Azuceninoj majci, koji je pomogao u podcrtavanju motiva osvete. S obzirom na kvalitetu rekvizita, scene Vesne Režić, osvjetljenja Srđana Barbarića te holograma i projekcija Mateja Bodrušića, začuđuje posezanje za jednim jeftinim efektom, konfetima koji su nepotrebno padali na koncu četvrtog čina. Unatoč nekim navedenim minusima produkcije, sigurno ćete požaliti ako propustite "Trubadura" nastalog u suradnji splitskog i osječkog HNK, koji zaista možemo nazvati opernim spektaklom!

Naslovnica Kultura