U vrijeme kada se svijet trese i mijenja, otputovala je Silvija Luks. U takvim vremenima Silvija je uvijek bila na putu.
Da je mogla birati odredište danas bi vjerojatno izvještavala iz sobe do kabineta Volodimira Zelenskog. Podsjetili su nas da je bila jedno od najprepoznatljivijih lica jugoslavenskih i hrvatskih malih ekrana, zvijezda nekadašnjeg vanjskopolitičkog novinarstva…
No Silvija je bila puno više od "zaštitnog lica". Ona je bila hodajuća televizija s globalnim radijusom kretanja, u vremenima kada je kretanje svijetom još bilo avantura. Silvija je unosila svjetske trendove i dašak glamura u statične i sive domaće televizijske forme. No u vrijeme kada je ona vanjsku politiku nastojala učiniti zabavnom, povezati je sa stvarnim, živim i životnim ljudima, kada je pred kamerom prikazivala svjetske državnike, filmske zvijezde, pisce, filozofe u njihovoj ljudskoj dimenziji – još nisu bili poznati termini poput "infotainment" ili "crossover". Tada je to prema kriterijima njezinog domaćeg "sela" izgledalo kao – Silvija nije dovoljno ozbiljna.
Nije bilo po mjeri domaćeg "sela" da se ona u kabinetu francuskog predsjednika doima kao da je u svome dnevnom boravku, da u razgovoru s Richardom Burtonom uspijeva na trenutak zasjeniti Elisabeth Taylor, da se izvještavajući o afričkim oslobodilačkim pokretima uklopi među njih kao da se znaju desetljećima, a s pravnikom Robertom Badinterom razgovara kao da su njegove knjige pisali zajedno…
U njezinu "selu" kriterije su diktirali kolege bolje pozicionirani na partijskim (kasnije stranačkim) top listama, koji su svoje "velike" dopisničke karijere uglavnom gradili prepisujući i kompilirajući vijesti s telefaxa, potom s interneta. A na adrese na koje je Silvija ulazila kao da ide doma, mogli su stići najdalje do – porte.
Silviju sam upoznala relativno kasno, u vrijeme kada je njezina novinarska karijera bila u završnoj fazi. Ali upoznala sam je i dovoljno rano da bih vidjela kako je doživljavaju kada iziđe iz granica svojeg mentalnog "sela", primjerice u Francuskoj koju je i smatrala svojom duhovnom domovinom. Malo je reći da ju je kamera voljela.
Osobno sam svjedočila što se dogodi kada Silvija uđe u dvoranu u kojoj se nalazi pedesetak novinara i diplomata internacionalnog sastava. Nakon desetak minuta ona svojom karizmom i elokventnošću postaje zvijezda skupa. U stanci za ručak svi sudionici, mahom dvostruko mlađi od nje, žele za njezin stol, jer je tamo najzabavnije. Navečer svi gledaju kako se ubaciti u njezino društvo.
I u završnoj fazi svoje novinarske karijere Silvija je u svojoj tekici imala nekoliko onih svemogućih telefonskih brojeva starih prijatelja ili bivših ljubavi, koji će je u Francuskoj izbornoj noći uvesti u stožer pobjednika, a ona će sama naći načina da se pozicionira s desna pobjedniku, dok "veliki" hrvatski dopisnici ne stignu dalje od – ulice.
Iako se nikada nije sramila svoje jugoslavenske profesionalne prošlosti, od utemeljenja hrvatske države, nakon što bi prešla granicu, Silvija je uvijek bila iz Hrvatske, nikada iz bivše Jugoslavije ili s ovih naših prostora. Ali, u njezinu "selu" voljeli su joj lijepiti etiketu bivše "jutelovke". A Silvija je u svome domu, na istaknutom mjestu držala Tuđmanova sabrana djela u vremenima detuđmanizacije kada su ih i njegovi najbliži suradnici sklonili negdje na tavan. Za razliku od većine, ona ih je i pročitala.
Svojim idejama i putovanjima nerijetko je testirala živce svojih šefova. Tako je sredinom sedamdesetih nazvala tadašnjeg šefa Mirka Bolfeka s novinarskog zadatka u Zambiji - da bi ona iznajmila avion jer mora stići na revoluciju u Angoli. Avion nije dobila, ali je do Angole stigla. Džipom, oko 2000 kilometara afričkim putevima. No priči tu nije kraj.
Kada je u posjet novoj komunističkoj Angoli stiglo tada prijateljsko jugoslavensko izaslanstvo, uz predsjednika Agostinha Neta dočekala ih je – Silvija. Četrdeset godina poslije zajednička prijateljica Marija išla je sa Silvijom na zasjedanje frankofonih novinara u Kamerun. Dakako da je Silvija opet bila glavna. Ali morala je i nešto snimiti. Marija je zabezeknuto gledala kako Silvija, tek što su se upoznali, uvjerava direktora nacionalne televizije da joj dade besplatno kameru, da snimi dokumentarac o Kamerunu. No ni tu priči nije kraj: dobila je dvije kamere.
Na kraju je izula direktora, nagovorila ga da zavrne nogavice i zajedno s njom gaca po moru, pred svojim kamerama, a za potrebe njezine reportaže. I u mirovini gledala je kako zimi kliznuti na dva mjeseca do Polinezije gdje netko od starih francuskih prijatelja ima praznu kuću, na mjesec dana do Kube jer prije nije stigla, na zimu u Grčku gdje prijateljica ima apartman… Ili barem na svoju Korčulu. Jer, ne podnosi zimu.
Prisjećajući se uz njezin odar na zagrebačkom krematoriju svoja dva razgovora sa Silvijom u posljednjih mjesec dana, vlč. Borna Puškarić ispričao je kako ga je nazvala prošli utorak da ga izvijesti: "Župniče, ja odlazim". Iako je znao koliko je izmučena višemjesečnom borbom s karcinomom, ali je znao i koliko je Silvija od puta, vlč. Borna ju je zatečeno upitao: "Kamo idete Silvija? Odgovor je bio: " Župniče, vi dobro znate kamo ja idem". Otputovala je u nedjelju. Zbogom Silvija. Otputovala je jedna epoha.
Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.