Sve osobe od javnog interesa žive najmanje dva života: jedan vlastiti i jedan tuđi. Prvi pripada samo njima, drugi je svojina javnosti. Prvi život suma je neporecivih činjenica i autentičnih događaja, drugi je tek šarena zbirka predrasuda, glasina i dojmova koji, ako se ponavljaju dovoljno dugo, mogu prerasti u mit.
Miljenko Smoje dobar je dio svoje karijere pisao o onome što mu se događa u svakodnevnom životu, ljudima s kojima se susreće, predjelima koje posjećuje i načinu na koji se sva ta iskustva utiskuju u njegovo srce i pamćenje.
Ostavio nam je, dakle, dovoljno svjedočanstava o tome kakav je uistinu bio, što mu je bilo važno, a što nije. Dovoljno, ali još uvijek premalo, jer je u kolektivnom imaginariju našega podneblja o njemu stvorena slika koja, u najmanju ruku, nije baš sasvim precizna i pouzdana.
Jedan od raširenih mitova koji se o Smoji zdušno šire jest i onaj da je bio uvjereni, predani i nepopustljivi komunist. Nemojte sada očekivati da vam kažem kako je to potpuna, pače, zgoljna laž. Samo želim istaknuti kako bi valjalo uzeti u obzir i neke zanemarene nijanse. Da, od rane mladosti, još od sedme godine života, pa sve do smrti, bio je i ostao ljevičar.
Zašto je njegovo naginjanje na tu stranu započelo baš u tako nježnoj dobi? Zato što se tada u igri nožem uspio fatalno ozlijediti i bespovratno izgubiti vid na desnome oku. Poslije će govoriti kako svoju ideološku poziciju nije izabrao slobodnom voljom, jer je ona bila iznuđena činjenicom da je njegov jedini pogled na svijet dolazio od lijevog oka.
Ono što je počelo s nožem, nastavilo se s odgojem u živopisnom varoškom ambijentu. Siromašna splitska četvrt ribara i težaka u vremenu je njegova dječaštva donekle nezasluženo uživala u reputaciji male Moskve. Velim nezasluženo, jer su Varošani dublje štovali Luigija Luchenija, anarhista koji je ubio austrijsku caricu Elizabetu, od milja Sisi, negoli oca boljševizma, Vladimira Iljiča Lenjina.
Ujedinjeni u uvjerenju kako je vladajući poredak pokvaren do srži, nisu imali ništa protiv drastičnih metoda obračuna sa slugama režima. Prčevitost koju je upio u tijesnim varoškim kaletama, Smoje je dodatno produbio družeći se kao mladić s jednako formatiranim vršnjacima (plus-minus koja godina). Šime Krstulović – čije će ime kasnije ponijeti osnovna škola na Skalicama – išao je s njim u isti razred. Toj klapi pripadala su i braća Borozan. Mlađi Nebojša strijeljan je 1941. kao član Prvoga splitskog partizanskog odreda u Ruduši kod Sinja. Stariji Feđa strijeljan je, pak, godinu kasnije u Šibeniku, zajedno s Radom Končarom.
Sve njih ujedinjavala je ideja otpora fašističkom okupatoru, a prva akcija koju su ti momci i cure izveli zbila se na trgu pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta. Uspomenu na taj hrabar, u pokorenoj Europi nezabilježen, gest masovnog prkosa, još uvijek čuva kamena ploča na kojoj je uklesan sljedeći tekst: "Na ovom mjestu 25. IX. 1941. srednjoškolska omladina Splita predvođena članovima SKOJ-a, napadnuta od fašista, borbeno protestirajući protiv izdavanja svjedodžbi na talijanskom jeziku, pokazala je svijetao primjer svog patriotizma i slobodoljubivosti."
Miljenko Smoje pripadao je krugu skojevaca koji su izveli tu mladost na trg. Očekivano, prosvjed je razmjerno brzo i apsolutno učinkovito ugušen, nakon što su talijanski batinaši dobili naredbu da se surovo obračunaju s djecom. Na dugome popisu pretučenih i uhapšenih nije se našao Smoje, jer je na vrijeme dao petama vjetra, što njegovim konspirativnim drugovima nije baš najbolje sjelo.
Svoj možda ne baš časni, ali nesumnjivo razborit uzmak pokušavao je braniti ocjenom kako prosvjed ne bi na koncu ispao nimalo ni važniji ni veći da su njega namrtvo prebili, ali bez osobita uspjeha. Sve otada nosio je stigmu nepouzdanog sumnjivca čija je lojalnost sasvim upitna, iz čega je kasnije izvedena sljedeća dijabolična etiketa: trockist.
Nakon što su mu istaknuti skojevski čimbenici ponudili da pred nekolicinom jednako suspektnih drugova, čija se odanost također dovodila u pitanje, podere neke važne i tajne dokumente, pa onda izvijesti o njihovom držanju, on je istaknute skojevske čimbenike ležerno otjerao u finu materinu i tako za vijeke vjekova zapečatio svoju političku karijeru koja nikad nije ni počela.
Rat je proveo u splitskoj zavjetrini, zaokupljen uglavnom kockanjem i kurvanjem, ali se unatoč tome ipak dva puta našao na meti talijanskih batinaša. Prvi put su ga pretukli kad je odbio upisati se u fašističku mladež, a drugi put je nastradao zaslugom svojih dojučerašnjih drugova kao neka vrsta kolateralne žrtve.
Naime, u trenucima dok su njegovi kumpanji na Marjanu vješali veliki crveni barjak, on se stotinjak metara dalje oslobađao erotske napetosti u društvu mlade i dolično raspoložene sugrađanke.
Kad su šokirani crnokošuljaši krenuli u osvetničku akciju, na poprištu incidenta nisu pronašli drske provokatore, ali su u blizini opazili Smoju spuštenih gaća. Dok im je on pokušavao objasniti kako nije mogao objesiti crvenu zastavu jer je bio zauzet potpuno drukčijim poslom, oni su ga pokušavali – i to dosta uspješno – sastaviti s crnom zemljom.
Njegov ratni put najzornije ilustrira dojmljiva fotografija snimljena 12. travnja 1942. Mladi Smoje koji je prije samo pola godine kukavički zbrisao s poprišta velike makljaže, snimljen je kako demonstrira sasvim rijetku kuražnost. Barem mjesec, ako i ne i cijeli mjesec i pol prije početka sezone kupanja, on je snimljen gologuz na plaži u Gradcu kako se po izlasku iz još uvijek hladnoga mora briše ručnikom.
Poslije rata, s diplomom Pedagoške škole, zakucao je na vrata "Slobodne Dalmacije" želeći postati novinar. Kolege koje je u redakciji zatekao, a koji su po modi onoga vremena nosili crne kožne mantile, samo su mu se nasmijali.
Delikatni poslovi izvještavanja o boljem sutra koje samo što nije svanulo, nisu mogli biti povjereni mulcu kojemu su od svetog kursa partije puno milija ideološka skretanja, pa se on morao vratiti svome izvornom, nastavničkom zanimanju.
Kao učitelj službovao je u Komiži, Omišu i Prekom (na Ugljanu). Teško je reći što ga je više deprimiralo: sâm posao ili činjenica da kao državni službenik mora prihvatiti namještenje gdje god ga postave i tako pristati na trajno seljakanje. Kako bilo da bilo, u jednom je trenutku pukao i za dišpet famoznim strukturama koje su htjele upravljati njegovim životom, a na preporuku svećenika Mladena Alajbega, otišao u Zagreb i tamo se upisao na – o, bože! – Bogosloviju.
Da od toga studija neće, na koncu, biti ništa, dalo se naslutiti već iz činjenice što je sa sobom u Zagreb poveo i svoju djevojku, buduću suprugu Lepu. Dvoje siromašnih beskućnika spavalo je u sobi koju je njezina splitska prijateljica, balerina Neva (koja će kasnije postati suprugom generala Šibla), dijelila s opernom pjevačicom Zlatom Ćipiko.
Kad mu je dodijala Bogoslovija, na Lepin se nagovor počeo uživljavati u ulogu mladića s ozbiljnim duševnim tegobama. Toliko uspješno da mu je, na koncu, nadležna medicinska komisija crno na bijelo ispostavila dijagnozu da je lud kao šlapa i kao takav potpuno nepodesan za odgajanje mladih, ranjivih naraštaja. Verificirani bolesnik vratio se stoga konačno u Split i još jednom pokucao na vrata "Slobodne Dalmacije" u kojoj je do toga trenutka olabavio ideološki nadzor ili je naprosto iskrsnula potreba za mladim kadrovima, pa su mu milostivo ponudili zaposlenje.
Trockist, kockar, bludnik, bogoslov i ludonja ostat će novinar do posljednjeg daha. Ostat će i dosljedan svojim mladalačkim ljevičarskim idealima, ali upravo zbog toga nikad neće postati članom Komunističke partije. Za razliku od onih koji su devedesetih godina poveli linčersku kampanju protiv njega i bili najglasniji u ocrnjivanju velikog dalmatinskog kroničara kao izdajničke protuhe.
Osim što se na Smoju dugo gledalo – i još uvijek gleda! – kao na korijensku komunjaru, njega se držalo i čovjekom koji je bio ako ne baš neupitni drmator, a onda barem siva eminencija "Slobodne Dalmacije". Naravno, krivo, jer on je oduvijek bježao od uredničkih poslova u paketu s kojima ide i kakva-takva moć. Tek je jedno kratko vrijeme bio urednik gradske rubrike, što nitko nije upamtio po dobru.
On je mrzio što za plaću mora čitati tuđe, preteženo očajne članke, umjesto da piše vlastite. Novinare, pak, kojima je šefovao nerviralo je što moraju udovoljiti njegovim sitničavo visokim kriterijima i pomiriti se s time da će im tekstovi vrlo često, umjesto u novini, završiti u košu. Sve ostalo vrijeme bio je "samo" novinar.
Koliko je bio lišen i najmanje ambicije da utječe na politiku lista, svjedoči i činjenica što je pisao doma i u redakciju svraćao rijetko, samo u slučajevima krajnje nužde. Živio je, pak, u dvosobnome stanu koji nije dobio od "Slobodne Dalmacije", nego ga je njegova supruga naslijedila od svoga oca. U tome je stanu na Dražancu i preminuo.
Jednom prilikom napisao je molbu svome poslodavcu da mu odobri povlašteni kredit za preuređenje kupatila. Zaludu, jer je nadležna komisija procijenila kako postoje i potrebitiji kolege od njega. K tome, premda je desetljećima bio udarno pero lista, njegova plaća nikad nije bila ni izbliza najveća.
Kad se jednom prilikom požalio kako jedan kolega koji piše malo, pa k tome još i loše, ima osjetno veći osobni dohodak od njega, ovako su mu objasnili zašto se s time treba pomiriti: "On se, bidan, muči, njemu je svaki redak pokora, zato i mirita visoku plaću, a ti pišeš lako, tebi je to pizdarija."
Nisu, međutim, svi mitovi koji se lijepe oko Smojina imena iz sfere politike i njoj pripadajuće moći. Barem jedan tiče se njegovih privatnih užanci i treba biti iskren pa reći kako mu za njegovo širenje nitko nije bio kriv. Predodžbu o sebi kao o žderonji sam je stvorio i dugo, vrlo temeljito održavao, iako je cijeloga života bio čeljade vrlo skromna apetita, suzdržan za trpezom.
Popiti je mogao, dapače, tu je mogućnost rado i obilno iskušavao, ali je u pravilu jeo malo, skoro da se spizom pričešćivao. Kao dijete gladnoga Varoša on je znao da ništa ne može raspiriti ljubomoru ljudi sirotinjska porijekla, kojima je i sâm pripadao, kao svjedočenja o lukulovskim gozbama u kojima si sudjelovao.
Zato je sa strašću pisao o marendinima, ručkovima i večerama na račun velikodušnih domaćina čiju bi ljubaznost često napumpao do grotesknih razmjera, pa potanko referirao o požderanim stadima papkara ili kašetama oborite ribe.
Znao je da će to dobrodušnom svijetu biti drago pročitati, a da će se đelozi zbog toga pojesti od muke. I do posljednjega dana nastavio je mistificirati svoj apetit i prehrambene navade, cementirajući reputaciju izješe koji je barem polovicu života proveo u konobi, iako je prije i poslije svega bio i ostao vrlo marljiv, produktivan i odgovoran pisac opće prakse.
Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.