StoryEditorOCM
PremiumPropaganda?

Je li rat u Ukrajini stvarno ‘neisprovocirana invazija‘? CIA i neki ljudi iz ukrajinske vojske, ali i logika kažu ne!

21. siječnja 2023. - 12:00

U idućih mjesec dana će često spominjati "godišnjica rata u Ukrajini". Samo što to, eto, nije istina. Rat je počeo mnogo ranije.

Naime, oružani sukob u Ukrajini, u kojem je prije ruske invazije poginulo 14.000 ljudi (od čega je, od 2018. do 2021., 81,4 posto bilo na strani "pobunjenika"), traje još od 2014. godine. U enciklopediji Britannica rat je definiran kao "sukob između političkih skupina koji uključuje neprijateljstva znatnog trajanja i veličine". Valjda se onda osmogodišnji konflikt, u kojemu je istrijebljen ekvivalent stanovništva Metkovića, računa kao "rat". Isti zaključak izvodi - ne kao presudna, ali svakako simptomatična referenca - i Wikipedia.

Također, u (ne)pisanom pravilu, na trenutnu borbu će se referirati kao na "neisprovociranu invaziju". Samo što ni to, kvragu, nije istina. U stvari - ovisi. Ako se komunikacija odvija na premisi da je "bilo koja invazija neisprovocirana", onda je to, jasno, i ova. U drugu ruku, ako će razgovor trpjeti mogućnost "isprovocirane invazije", u tom slučaju je ova ruska - upravo to.

Ovako je to sažeo Noam Chomsky: "Ako ste cijenjeni novinar i hoćete pisati o ruskoj invaziji na Ukrajinu, morate je nazvati ‘ničim izazvanom ruskom invazijom‘. To je jedna jako interesantna fraza koja se nikad prije nije upotrebljavala. Ako pogledate američki napad na Irak, koji nije isprovociralo nešto što je stvarno postojalo, to se nikad nije nazivalo ‘ničim izazvanom američkom invazijom‘. A zašto se ova mora tako nazivati? Jer se savršeno dobro zna da je isprovocirana. To je ne opravdava, ali jest isprovocirana."

Iako danas vlada narativ da je Putin napao Ukrajinu u vakuumu, isključivo zato što je zao i mrzi slobodu, ironično, njemu neprijateljske američke obavještajne službe imaju nešto drukčija saznanja o dinamici same invazije. Naime, poznato je da su se ukrajinski napadi na separatiste u Donbasu eksponencijalno povećali u danima koji su prethodili invaziji, a CIA tvrdi da je upravo to ono što je isprovociralo konačnu odluku ruskog predsjednika, donesenu u zadnji čas.

Skoro godinu dana kasnije, narativ o "neisprovociranoj invaziji" djeluje sve otrcanije, a mainstream mediji nikada nisu zvučali tako monotono, tako odlučni da udaraju u bubanj rata, tako amnezični i neodgovorni. Svatko tko se distancirao od proteklih 11 mjeseci neumoljivih napora za eskalaciju sukoba - što je rezultiralo nebrojenim smrtnim slučajevima i patnjom, uzrokovalo vrtoglavi skok cijena energije, dovelo do globalne nestašice hrane i, konačno, riskira nuklearnu razmjenu - smatra se izdajnikom zapadnih vrijednosti i odbacuje ga se kao putinofila i "mrzitelja svega ukrajinskog". Neslaganje se ne tolerira.

Nažalost, većina takvih stavova proizlazi iz proste neupućenosti u sami slijed sukoba, poput onoga da je 21. veljače 2014., u jeku kijevskih prosjeda, postignut sporazum između predsjednika Janukoviča i oporbe, o formiranju nove koalicijske vlade i raspisivanju prijevremenih izbora, po kojem su se sigurnosne snage povukle s trga. Ali krajnje desničarska baza "revolucionara" nije bila zainteresirana za kompromis.

"Ne želimo vidjeti Janukoviča na vlasti... i osim ako jutros ne izađete s izjavom kojom zahtijevate da odstupi, uzet ćemo oružje i krenuti, kunem se!", prijetio je tada vođa eskadrile Majdana Vladimir Parasjuk. Janukovič, kojeg više nisu štitile oružane snage, shvatio je poruku i pobjegao u Rusiju.

Jevhen Karas iz neonacističke bande C14 se nakon "uspjeha" pohvalio: "Da nije tih osam posto (neonacista), učinkovitost (puča) pala bi za 90 posto. Cijela bi se stvar pretvorila u gay paradu." Dodao je i da im "Zapad nije dao toliko oružja jer im želi dobro, nego jer provode zadatke Zapada, jer su na to spremni i zabavljaju se ubijajući".

Nova vlada, za koju se presretnutim telefonskim razgovorima saznalo da je odabrana od strane Bijele kuće, brzo je formirana, unatoč nedostatku dovoljne parlamentarne većine; dakle, ilegalno. Dok je provodila "režim štednje MMF-a", kojeg je i sami marionetski premijer Jacenjuk nazvao "kamikaze misijom", pučistička vlast također je "naciljala" etničko rusko stanovništvo Ukrajine.

Jedno od prvih glasova parlamenta nakon državnog udara bilo je ukidanje zakona kojem se dugo oštro protivila krajnja desnica, a koji je regijama davao ovlast da proglase drugi službeni jezik. No, to je bio samo početak.

CNN je tad u reportaži javio iz Donjecka 2014. kako ukrajinska vojska, kojoj se danas Zapad divi i bezuvjetno stoji uz nju, nemilosrdno ubija svoje građane. Između ostalog, na snimci se pojavila i Ukrajinka Valentina, bez ruke i noge koje su raznijele ukrajinske bombe, moleći "svoga" predsjednika Petra Porošenka: "Zaustavite svoju agresiju, zaustavite rat!"

Mnoge zajednice ruskog govornog područja u Ukrajini bile su razbješnjene ovim zbivanjima. Zabrinuta zbog nove neprijateljske vlade u Kijevu, Moskva je anektirala Krim. Prema naknadnom referendumu, lokalno stanovništvo velikom je većinom podržalo taj potez. Zapadni mediji su tada naširoko izvještavali o rezultatu kao lažnom, ali kasnije je Gallupovo ispitivanje javnog mnijenja pokazalo da Krimljani vjeruju da on pošteno predstavlja njihovu volju. Pritom ih je 73,9 posto smatralo da će im pod Rusijom život biti bolji.

Zamislite da je Kina podržala državni udar u Meksiku i stekla lojalnog vazala u Mexico Cityju kojem Peking distribuira oružje duž američke granice, dok se neprestano granatira separatiste koji govore engleski u Donjoj Kaliforniji i traže pripojenje SAD-u. Nema sumnje da bi Washington ovo detektirao kao provokaciju i na to adekvatno odgovorio; uostalom, nešto slično već i rade, diljem planeta. U izostanku ove alternativne stvarnosti, američki establišment nastavlja "pomagati Ukrajinu kako bi se borili protiv Rusije tamo, a ne ovdje".

Ta borba je u pripremi još od 1999., kada je NATO iskoristio Jeljcinov psihofizički rasap i prvi put se proširio do same ruske granice, tako otvoreno demonstrirajući protiv koga su njegove "mirovne" intencije uperene.

Zatim se 2001. SAD jednostrano povukao iz Ugovora o protubalističkim projektilima, čija je namjera bila izbjegavanje utrke u naoružanju između dvaju povijesnih neprijatelja, pa izgradio protubalističku infrastrukturu u NATO-ovoj proširenoj zoni; Rumunjskoj i Poljskoj. Priča je bila da su razlozi isključivo obrambeni, za presretanje projektila ispaljenih iz Irana. Ali Moskva nije mogla ignorirati činjenicu da su ti sustavi naoružanja sposobni djelovati i ofenzivno, kao ni da se krstareće rakete s nuklearnim glavama prvi put mogu lansirati u kratkom roku prema Rusiji.

Onda je na scenu stupio Donald Trump i naprasno se povukao iz Ugovora o nuklearnim snagama srednjeg dometa, što je otvorilo vrata SAD-u da pokrene potencijalni prvi napad na Rusiju, koristeći projektile stacionirane u novim NATO članicama. Napetost je došla do "točke usijanja" kada je Volodimir Zelenski 19. veljače 2022. zaprijetio da će razviti nuklearno oružje i tražiti brzo članstvo u NATO-u, što bi još više zaglibilo Zapad u postojeći pokolj i riskiralo izravni obračun s Rusijom.

Štoviše, Kremlj tvrdi da ima dokumentarne dokaze da se ukrajinska vojska pripremala za masovni vojni upad u Donbas, što je prilično u skladu s time da se tamošnji broj eksplozija sa 76 dana 16. veljače, u idućih sedam dana - do dana invazije - povećao na 1484 (dnevno).

Iako se može pravno sporiti tvrdnja Rusije da "specijalna operacija", provođena s rusko-priznatim neovisnim državama Luganskom i Donjeckom, prema UN-ovom članku 51, predstavlja "regionalnu sigurnosnu ili samoobrambenu organizaciju" u pogledu "anticipirajućih akcija kolektivne samoobrane", nema sumnje u legitimnost toga da je etnički rusko stanovništvo Donbasa bilo podvrgnuto brutalnom osmogodišnjem bombardiranju koje je ubilo tisuće ljudi, a nastavlja se i danas.

Britanski novinar živi u Donjecku i intervjuira tamošnje ljude: evo što su mu rekli oni koje gađaju Ukrajinci. Upozoravamo da su neke od snimki uznemirujuće

Ali možda je najfascinantnija stvar u vezi s "neisprovociranom invazijom" sam broj vrhunskih strateških mislilaca koji su godinama upozoravali da će se ona dogoditi ako se nastavi istim putem. Prvi je George Kennan, glavni arhitekt američke hladnoratovske taktike. On je još 1998. ukazao na to da je širenje NATO-a "bezrazložna" "tragična pogreška" i "početak novog hladnog rata", zbog koje će se "osnivači SAD-a okretati u grobu" i što će izazvati "lošu reakciju Rusije", koja je "naprednija demokracija" nego zemlje koje NATO brani.

Jack Matlock, zadnji američki veleposlanik u SSSR-u, upozorio je na to da je širenje NATO-a "najveća strateška pogreška, (što potiče) lanac događaja koji bi mogao proizvesti najozbiljniju prijetnju sigurnosti". Clintonov ministar obrane William Perry posvjedočio je u svojim memoarima da je za njega to proširenje uzrok "pukotina u odnosima s Rusijom" te da se tome toliko protivio da je razmišljao o ostavci, a John Mearsheimer, vjerojatno vodeći geopolitički znanstvenik današnjice u SAD-u, 2015. je rekao: "Zapad vodi Ukrajinu niz stazu samozavaravanja i krajnji rezultat je da će Ukrajina doživjeti uništenje... Ono što radimo zapravo je poticanje tog ishoda."

Onda, tu je Henry Kissinger, Washingtonov glavni igrač za nacionalnu sigurnost i po mnogima ratni zločinac, zbog poticanja američkog intervencionizma. On je 2014. kazao da "Rusiji Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja" te da Zapad stoga treba politiku koja je usmjerena na "pomirenje". Također, ustrajao je na tome da "Ukrajina ne bi trebala ući u NATO".

Čak je i ravnatelj CIA-e Bill Burns 2008. bio zabrinut, istaknuvši da je "ulazak Ukrajine u NATO najsvjetlija od svih crvenih linija za Rusiju" i da "još nije pronašao nikoga tko na Ukrajinu u NATO-u gleda kao na bilo što drugo osim izravnog izazova ruskim interesima", dok je poznati rusko-američki novinar Vladimir Pozner objasnio da je širenje NATO-a u Ukrajinu za Ruse neprihvatljivo i da mora postojati kompromis.

image
guardian screenshot

Zadnje upozorenje je stiglo krajem 2021. kada je Putin poručio da je odbacivanje ukrajinske neutralnosti potez koji će prijeći ruske linije tolerancije. Profesor ekonomije Jeffrey Sachs, po Timeu jedan od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, je tad nazvao Bijelu kuću i rekao: "To je odlično! Nije samo ustupak, nego nešto što paše svim stranama."

Od tamo su mu, kaže, odgovorili: "Ne, nama se to ne sviđa. Vjerujemo da Ukrajina ima pravo ući u NATO", na što je on reagirao rekavši da to nije ispravno jer direktno narušava ruske sigurnosne postavke. Iz Washingtona su završili s time da o tome ne planiraju pregovarati.

Zašto? Pa, jer je, kako je potvrdio Carl Gershman, voditelj Nacionalne zaklade za demokraciju, povezane s CIA-om, "Ukrajina najveća nagrada". Ako bi se ona uspjela uvući u poredak pod vodstvom SAD-a, objasnio je, "Putin bi se mogao naći na strani gubitnika, ne samo u bliskom inozemstvu, nego i unutar same Rusije." Ukratko, u očima Washingtona, promjena režima u Kijevu mogla bi imati sličan efekt i na Moskvu.

Godine 2019. Oleksij Arestovič, bivši pripadnik ultradesničarske stranke Bratstvo, a do ovog tjedna savjetnik šefa ureda predsjednika Ukrajine (dobio otkaz jer je rekao da Rusija nije gađala stambeni kompleks u Dnipru, nego je proturaketna obrana skrenula raketu), predvidio je: “S 99,9 posto sigurnosti, cijena za naš ulazak u NATO je veliki rat s Rusijom...“ Potom se riječima “pa hajdemo glasati za Zelenskog” ironično referirao na njegova predizborna obećanja da će “donijeti mir”.

Otpušteni savjetnik Zelenskog nedavno nazvao predsjednika ‘totalnim kretenom‘, Klička ‘idiotom‘, a Ukrajince ‘šup***a‘

U zadnje vrijeme, upozorenja zvuče nešto drukčije. Ukrajinski predsjednik, koji je (doslovno) ujedinio sve državne TV medije u jedno nacionalno glasilo, zabranio 12 opozicijskih stranaka te ugasio nacionalnu podružnicu jedne religije, iz američkog je Kongresa poručio svijetu: "Vaš novac nije milostinja, to je investicija u globalnu sigurnost i demokraciju."

Njegov ministar obrane Oleksij Reznikov je malo pobliže pojasnio na što se troši naš novac, kazavši: "Mi danas provodimo misiju NATO-a. Oni ne prolijevaju svoju krv, mi prolijevamo svoju. Zato su dužni da nas opskrbe oružjem."

Na sličnom tragu je i Oliver North, bivši dužnosnik Reaganove administracije, koji je usporedio posrednički rat Zapada i Rusije s "onime što je Reagan radio 80-ih", referirajući se na podršku odredima smrti u Srednjoj Americi i mudžahedinima. "Ti ljudi su bili spremni, kao što je ukrajinski narod, upotrijebiti njihovu krv i naše metke", rekao je, a kao bonus, većina novca "troši se u SAD-u", na oružje. Osim toga, ukrajinski rat poslat će "pravu poruku" Kini o Tajvanu, gdje bi Amerika trebala slati "iste vrste oružanih sustava koje isporučuje Ukrajincima".

Čelnik većine u Senatu Mitch McConnell, prilikom posjeta Zelenskog je izjavio da je pomoć Ukrajini "izravno ulaganje u hladne, tvrde, američke interese", što je hazarderska oklada pošto je SAD već sad "uložio" više novca u vojnu opskrbu Ukrajinaca nego u vlastitu prilikom neisprovocirane invazije Vijetnama.

A i Ursula von der Leyen ulaže u te interese, sankcioniranjem ruskih energenata pa prokazujući Putina koji "koristi energiju kao oružje" (i zaboravom da je netko raznio ključnu europsku plinsku infrastrukturu), što je prourokovalo da SAD, prvi put ikada, u EU izvozi više energije nego Rusija. Predsjednica EK je dodala da je opskrba plinom "sigurna ove zime", a The Economist je procijenio da će "sa sadašnjim cijenama električne energije oko 147.000 ljudi više umrijeti tijekom tipične europske zime, nego s prosječnim troškovima od 2015.-19.".

Edward Stringer, bivši šef operacija Stožera obrane UK-a, je posljednji zapadni dužnosnik koji je priznao da NATO žrtvuje Ukrajinu kako bi raskrvario Rusiju: "Nastavkom kapanja (pomoći), tek toliko da Ukrajina ne izgubi, ono što Zapad radi je samo produžuje rat." To je u skladu i s prethodnim najavama američkog ministra obrane Lloyda Austina koji "želi vidjeti Rusiju oslabljenu do stupnja da ne može učiniti ono što je učinila u Ukrajini".

Švedski ministar vanjskih poslova Tobias Billstrom je zato nedavno obznanio narodu Europe radosnu vijest: "Europska unija spremna je na dugi rat u Ukrajini i podržavat će Kijev protiv ruske agresije koliko god bude potrebno", s čim se složio njemački kancelar Olaf Scholz, dodavši da se ta zemlja "brani s velikim uspjehom". Od ruske invazije je poginulo preko 100.000 Ukrajinaca.

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, odgovorno i savjesno provodeći svoju funkciju, zaključio da je "oružje put ka miru" i da "duge žestoke borbe dokazuju važnost slanja više oružja", a Olena Zelenska, čiji je suprug provocirao rat inzistiranjem pristupanja najvećem svjetskom vojnom savezu, se ovaj tjedan zapitala "može li svijet postići klimatsku neutralnost ako ne može zaustaviti rusku agresiju".

Inače, globalni vojni ugljični otisak je otprilike 5,5 posto svjetskih emisija.

Također, rekla je da se "ruska agresija neće zaustaviti na ukrajinskim granicama". Doduše, tih proljetnih upozorenja kako "Putin kreće osvojiti Europu" se, u njihovoj apsurdnosti, više nitko ni ne sjeća. 

A što će se dalje događati, prognozirao je umirovljeni američki obavještajac Scott Ritter. "SAD nije briga za Ukrajinu, nimalo. Financiramo sukob i pretvaramo se da želimo da pobjede, ali im to nećemo dozvoliti. Pitajte Zelenskog. Čovjek je došao u Kongres i molio još oružja, jer mu je general Zalužni rekao da, kako bi pobjedio Ruse, treba 300 tenkova, 700 borbenih vozila pješaštva, 500 haubica i beskonačno streljiva. A mi im to ne dajemo. Zašto? Kako bismo produžili konflikt u kojem će Ukrajina izgubiti. Koliko smo Ukrajinaca spremni žrtvovati za to? Odgovor je: Sve."

Prošli tjedan su tri europarlamentarca, Clare Daly, Mike Wallace i Marc Botenga uputili amandman koji poziva na "hitne, intenzivne i održive diplomatske napore za okončanje rata u Ukrajini te okončanje patnje ukrajinskog naroda". Od 630 glasova, više od 470 zastupnika odbilo je glasati za mir.

Znajući ovo, krokodilske suze, kojima se u javnom prostoru podmazuje zapadnjačka propaganda, u svojim nastojanjima da se (produži i) "zaustavi Putinov rat", u stvari zazivaju povratak u ono prije "Putinova rata"; dakle - rat.

Zoran Milanović: "SAD i NATO preko Ukrajine vode "proxy" rat protiv Rusije."

Rusiju u ovom sukobu logistički podržava: Bjelorusija.

Ukrajinu o ovom sukobu vojno podržavaju: Albanija, Australija, Azerbajdžan, Belgija, Bugarska, Kambodža, Kanada, Kolumbija, Hrvatska, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Island, Irska, Izrael, Italija, Japan, Latvija, Litva, Luksemburg, Crna Gora, Maroko, Nizozemska, Novi Zeland, Sjeverna Makedonija, Norveška, Pakistan, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Južna Koreja, Španjolska, Sudan, Švedska, Tajvan, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države.

Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. siječanj 2023 02:49