Andrej Plenković i Zoran Milanović zapanjujuće su slični.
Zato se valjda i ne podnose, jer nitko ne voli da mu pod nos stalno guraju zrcalo. Za početak, obojica su bili pripadnici zlatne socijalističke mladeži. U vremenu kad se nije smjelo reći da si Hrvat, njihovi su roditelji uspjeli izgraditi respektabilne karijere i tako svojim potomcima priuštiti natprosječno udoban život. Nadalje, i jedan i drugi su porijeklom Dalmatinci.
Doduše, jedan je vehementni vlaj, a drugi suzdržani, oprezni bodul, ali nemojmo sitničariti. Potom, obojica su karijere započeli u diplomaciji, da bi u stranačku politiku ušli razmjerno kasno, i to bez osobitog ideološkog žara. Dok su njihovi vršnjaci pristupali HDZ-u ili SDP-u grijani nepokolebljivom vjerom da su samo njihovi politički favoriti jamac stabilnosti i napretka države, a da su njihovi suparnici obične bitange, oni su u partijske redove ušli kao što običan svijet ulazi u samoposlugu. Nešto im je ustrebalo – sasvim konkretno, karijerni poguranac – pa su stali u red i zamolili članske iskaznice.
Zbog skoro pa nevoljkog pristupanja, u stranačkim redovima ni jedan ni drugi nikada nisu uživali osobite simpatije tvrdokornih kolega, uvjerenih ljevičara u SDP-u odnosno nabrijanih nacionalista u HDZ-u.
Od prvoga dana vrlo precizno su ih identificirali kao momke kojima je od svih izama srcu najbliži oportunizam. Njima, naime, nije od presudne važnosti da budu u ovoj ili onoj stranci; važno je tek da su pri vrhu ove ili one stranke. Mrtvi-hladni prema svim vrućim, polemičkim temama i svjetonazorskim pitanjima, energiju nisu tratili na besplodno polemiziranje s političkim suparnicima, nego na učvršćivanje svoje pozicije u matičnoj partiji.
I u tom su smislu obojica bili vrlo uspješni, što će reći da su se relativno rano domogli stranačkih, pa onda i državnih vrhova. Obojica su postali lideri svojih partija i stupili na čelo zemlje, Milanović u čak dva svojstva, prvo kao predsjednik vlade, a onda i države, a Plenković, za sada, "samo" kao premijer, premda s bitno duljim stažem od svojega arhineprijatelja.
Nadalje, ni jedan ni drugi iza sebe nemaju nikakav ratni put, iako su bili u najboljim godinama za sudjelovanje u borbi. To, naravno, ne bi bio nikakav problem da se obojica ne žele dodvoriti upravo braniteljskoj populaciji koja je, službeno, najveća društvena skupina u zemlji, jer novi veterani svakoga dana pristižu u Registar. Konačno, ili prije svega, i jednome i drugome taštine su velike kao neboderi. Obojica nepokolebljivo vjeruju da su pametniji od svih drugih (istini za volju, tu je vjeru lako njegovati ako se okružiš potkapacitiranim klimoglavcima) i da nikada ne griješe. Čim ih se neki drznik usudi upozoriti da su uradili nešto krivo, obojica će se još energičnije zauzeti za budalaštinu koju brane.
Iako je sličnost među njima skoro pa blizanačka, karijere su im odavno krenule u potpuno suprotnim pravcima. Unatoč činjenici što mu vlada izgleda kao veliki korupcijski inkubator, Plenković nema ozbiljne konkurencije u stranci (uvrijeđeno kmečanje smijenjene ministrice Tramišak ipak ne bih tumačio kao najavu pobune slavonskog desnog krila HDZ-a), a to onda znači i u državi, jer je kod nas svekolika oporba samo administrativna činjenica, ali ne i realna snaga.
Sve afere i svi evidentni dokazi o nesposobnosti njegove administracije od Plenkovića se odbijaju kao masnoća i šporkica od teflonske, neprijanjajuće tave. Iz svakoga skandala u koji su do grla umočeni njegovi suradnici odnosno partijski drugovi, on izlazi netaknut. Ne znam što bi se moralo dogoditi pa da se njegova stolica opasno zaljulja.
To dosta govori o njegovom umijeću održavanja na vlasti, ali ne sve, jer ponešto je zasluga i anoreksičnoga biračkog tijela koje se uporno opredjeljuje za provjereno lošu opciju. K tome, Plenkovićeva reputacija izvan granica Hrvatske iz dana u dan biva sve boljom i jednoga bi se dana mogao lako - i visoko, najviše! - uhljebiti nekamo u Europi.
S druge strane, Milanovića više ne možeš, štono se kaže, nikome ni pokloniti ni prodati. Lijeve birače je izdao, desnima viri iz rektuma, ali to i jest njegov problem - samo viri, i nikada neće duboko dospjeti, jer je svima jasno da je njegovo desnilo patvoreno. U svijetu ga, pak, svi doživljavaju kao konfliktnog čudaka u zavadi s cijelom Europom i SAD-om. Tako ga doživljavaju čak i Rusi, samo što oni nemaju ništa protiv korisnih budala koje će besplatno braniti njihove imperijalne interese.
Nije li to zanimljivo? Jedan "blizanac" neumorno šiba naprijed i u vis, a drugi je na dobrome putu da se pretvori u Zlatka Hasanbegovića, vrtnog patuljka desnice.
Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.