A da obnovu Banije autsorsamo? Zašto ne bismo potražili neku veliku građevinsku operativu iz bijeloga svijeta - najbolje Kineze, oni su brzi, pouzdani i jeftini - pa lijepo s njima ispregovarali posao?
Ako su mogli izgraditi velebni Pelješki most, moći će, valjda, i skromne obiteljske kuće. Zar nije bolje skrušeno priznati kako nekoj zadaći nisi dorastao, nego ustrajavati na lošoj odluci, gubiti vrijeme, novac i obraz (pod pretpostavkom da ga još uvijek imaš)? Uostalom, što nam je alternativa?
Između dva autobusa Kineza i Branka Bačića s onim vječitim izrazom lica smotanoga bodula kojemu je utekao zadnji trajekt, moja se malenkost ne bi previše kolebala. Ljudima koji treću zimu provode u kontejnerima, novi je ministar nagovijestio da bi dogodine, akobogda, mogli useliti u drvene kućice. Čuvši tu ubogu objavu, i najveći naivac koji se nadao da bi stvari konačno mogle krenuti nabolje, morao se otrijezniti.
Ne, žalim slučaj, nama rekonstrukcije naprosto ne idu od ruke. U destrukcijama nismo loši, dapače, prilično smo solidni, premda ni tu nismo bez mane. Eto, recimo, trideset i žuntu godina zdušno razaramo ono što smo baštinili od socijalizma, ali još uvijek ni izbliza nismo uspjeli sve soriti, jer se i dalje liječimo u komunjarskim bolnicama, a djecu obrazujemo u komunjarskim školama. Što se može, mi smo u svemu, pa tako i u poslovima destrukcije, šlampavi kampanjci. Čak i kad se trudimo proizvesti štetu, proizvodimo malo jer smo beznadno neproduktivni, i kvit.
Osim toga, kako se nadati rekonstrukciji potresom poharane Banije kad nam šest godina treba da bismo rekonstruirali vladu? Kao što znamo, naša je upravljačka garnitura jedinstven svjetski fenomen.
Još od svoje inauguracije - možda ne baš od prvoga dana, ali sasvim sigurno od petoga ili šestoga - nalazi se u režimu obnove. Na ulazu u njezine službene prostorije trebalo bi postaviti ona rotirajuća vrata da se ne stvara prometni čep od starih ministara koji pogonjeni vritnjakom odlaze i novih kadrova koji tamo naviru. Da smo Talijani, sjedište vlade bismo komotno mogli postaviti na željezničkom kolodvoru Termini, jer samo se tamo stvara gužva usporediva s onom u našoj vladi.
Kad zatvorim oči i pokušavam vizualizirati Plenkovićevu administraciju, ja ne vidim žive ljude – uostalom, tko bi ih sve popamtio?! – nego zgradu opasanu skelom i prekrivenu jutenim zastorima, ruševinu koju marljivi zidari pokušavaju privesti svrsi.
Petkom i svetkom tamo se tuta forca radi. U redu, od tih poslova uglavnom nema nikakve koristi, ali nitko ne može reći da se ne šljaka. Svakoga dana, od zore do duboko u noć, pišu se i štambiljaju rješenja i razrješenja, a novi kadrovi, još friški, pristigli drito iz kutije, sudaraju se sa starima i isluženima, premda se mjera njihove isluženosti broji u danima. U šest godina Plenković je potrošio dvadeset i osam (28!) ministrica i ministara, i na tome ne misli stati. Tko će ga znati, dok ja tipkam ove retke, neka tajnica možda kuca odluku kojom se razrješuje dosadašnji ministar za ovo ili ono, i imenuje novi. Uostalom, zašto bi naš premijer odustajao od svoje lijepo uhodane prakse?
Kao pametan čovjek on je odavno shvatio kako mu rekonstrukcija ne ide, jer on od svih kandidata koji mu stoje na raspolaganju, redovito i bez iznimke bira najgore. Što se može, netko je talent za pjevanje, a netko za kadroviranje. Plenković je, valjda, muzikalan. I ne preostaje mu ništa drugo nego da nastavi po starome, da uporno i očekivano neuspješno pokušava osoviti vladu na noge. Što bi drugo i mogao raditi?
Hm, zapravo postoji još jedna mogućnost, no čisto sumnjam da će se on opredijeliti za nju. Kao što bi obnovu Banije valjalo autsorsati, tako bismo i vladu mogli dati u ruke najboljem ponuđaču. Kao u ženidbenom oglasu: "Traži se ozbiljan, iskusan i već dokazani tim iza kojega stoje rezultati, za vođenje Republike Hrvatske na rok od četiri godine, uz mogućnost produljenja ugovora. Avanturisti isključeni."
Možda nam ni to ne bi pomoglo, ali mi je teško vjerovati da bi nam moglo osjetnije naškoditi. Ako možemo uvoziti ama baš sve – a ne da možemo, nego moramo! – zašto onda ne bismo uvezli i ljude odnosno profesionalce bolje od naših? Živimo u režimu otvorenih granica, dio smo velike europske obitelji, pa hajdemo onda barem pokušati iz toga izvući neku korist. Uostalom, vladu stranih plaćenika nitko neće pokušati rekonstruirati ako se ona karambolira. Jednostavno ćemo je zamijeniti novom i drukčijom, a nećemo je uporno krpiti kao Plenković svoj vladajući dronjak.
Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.