Vatrogasci s hrvatskog juga novinske stupce ispunjavaju pričama o uspješnim intervencijama, suradnjama s kolegama iz Hrvatske i inozemstva ili pak neprestanim unaprijeđenjem i poboljšanjem opreme. Više o najjužnijim hrvatskim vatrogascima u razgovoru otkriva predsjednik Vatrogasne zajednice Dubrovačko-neretvanske županije i Zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Dubrovačko primorje Ivo Franušić.
Kako biste ocijenili vatrogastvo na području Dubrovačko-neretvanske županije?
Stanje je dobro, zadovoljavajuće. Imamo šest javnih postrojbi, Državnu vatrogasnu intervencijska postrojbu Dubrovnik, 45 dobrovoljnih vatrogasnih društava, a brojimo oko 230 profesionalnih vatrogasaca. U ljetnim se mjesecima pojačavamo s dodatnih dvjestotinjak ljudi. Lani je bila baš iznimna godina pa ih smo imali 223. Vjerojatno će se ove godine taj broj malo smanjiti jer je krenula turistička sezona, lani je isto bila dobra, ali je kasno počela pa smo zato imali malo veći broj ljudi.
Kakav je općenito interes za zanimanje vatrogasca u Dubrovačko-neretvanskoj županiji?
Interes je dobar, ali plaće u turizmu su velike, mi kao vatrogasci to jako teško pratimo. Za ovu smo godinu povećali taj iznos kako bi plaća bila 8 tisuća kuna bruto. U turizmu i ugostiteljstvu puno su veće plaće i ljudi kreću puno prije raditi. Kod nas počnu 1. lipnja i rade do 31. rujna, a u turizmu to krene puno prije pa ljudi odlaze tamo gdje će raditi dulje i gdje će primiti veća primanja. Još uvijek ima zainteresiranih, ali svake godine je sve veća 'borba' za dobiti sezonce, za privoliti ljude koji će doći raditi jer, razumljivo, svatko ide za većim primanjima.
Iz godinu u godinu pratimo kako se vatrogasna zajednica obogaćuje novom opremom, alatima, vozilima...
Tako je, pratimo tehnologiju i sve smo bolji i bolji u opremi i svemu, samo svi skupa moramo raditi na ljudstvu. Znači, doći će problem da nećemo imati ljudi, imat ćemo i opreme i tehnike i svega, ali nećemo imati s kim raditi jer moramo raditi na ljudima. Kamion ili bilo kakvu drugu opremu kupite jedanput i vatrogasci to paze i čuvaju pa se sljedećih 25 do 30 godina to ne mijenja. Ti kamioni imaju puno radnih sati, ali nemaju puno prijeđenih kilometara, a čovjek je tu, svaki mjesec isplaćujete plaću i onda je malo teže. Ali, svi skupa moramo raditi na tome da se ljudi zadrže i da, ukoliko je moguće, povećamo broj vatrogasaca.
Što se tiče opreme, što ove godine očekujete?
Upravo su brojni projekti Dubrovačko-neretvanske županije pri kraju, riječ je plovilima za spašavanje na moru, rezervoarima, pumpama, branama i skimerima za prikupljanje razlivenih ulja, naftnih derivata i to će se uskoro dodijeliti postrojbama. Što se tiče velikih brodova, imamo brod JVP Dubrovački vatrogasci koji je smješten u Zatonu, JVP Mljet koji je na Mljetu, JVP Dubrovačko primorje koji je u Slanom i DVD Smokvica koji je u Smokvici. To su brodovi duljine od 11 do 13 metara, a manjih brodica imamo u dolini Neretvi, na Pelješcu, još nešto brodica će doći i one su duge od 5 do 7 metara.
Nedavno je Županiju uzdrmao potres koji je u susjednoj Hercegovini izazvao materijalnu štetu i, nažalost, odnio jedan ljudski život. Koliko su vatrogasci spremni za intervencije u tim slučajevima?
Za potrese nikad ne možemo biti spremni. Imamo nešto opreme, a nitko ne može biti spreman na katastrofu koja se, primjerice, dogodila u Petrinji. Ne možete biti spremni za takvo nešto, nikakva nas vježba ne može na to pripremiti. Ali, treba vježbati i pripremati se s postojećom opremom da u datom trenutku stečena znanja i vještine znamo primijeniti i s opremom raditi.
Jesu li iz susjedstva tražili pomoć dubrovačko-neretvanskih vatrogasaca?
Tražili su pomoć te su metkovski vatrogasci išli u Čapljinu.
Je li na području Županije bilo intervencija nakon nedavnog potresa u Hercegovini?
Bilo je nešto intervencija u dolini Neretve, na primjer, nagnutih i napuklih dimnjaka i to je odradila JVP Metković. Negdje su pale kupe, s brda poneki kamen, negdje su pale i međe, bilo je malo odrona po magistrali, ali nije bilo potrebe za nekim velikim intervencijama. Jest zatreslo, jest bilo nelagode, ali sve je, hvala Bogu, dobro prošlo.
I sami ste bili u Petrinji i pomagali tamošnjem stanovništvu.
Naše prvo iskustvo s većim potresom bilo je 1996. kad se dogodio veliki potres čiji je epicentar bio u Smokvini i kad je nastradao Ston i sela u Dubrovačkom primorju. Tu smo vidjeli kako to izgleda, otrpavali smo životinje, ljudima su u kuće upale velike stijene, nisu mogli pristupiti strojevima pa smo pomalo razbijali i vadili te stijene. A Petrinja, Petrinja je veliki grad, a u nas su sela mala, nema tu puno žitelja, a gore je bilo dosta ljudi, puno veći broj kuća, veći broj razrušenih objekata, drukčija je gradnja nego naša tako da je to bilo jedno novo iskustvo. Dobro smo prošli i nešto smo novo naučili. A, inače se čujemo i s vatrogascima iz inozemstva, na primjer iz Turske. Razmjenjujemo iskustva: što se događa u takvim situacijama, kako su oni reagirali u pojedinoj situaciji, šaljemo si međusobno snimke, savjetujemo se... Današnje nam vrijeme i tehnologija omogućuju komunikaciju, snalazimo se i sporazumijevamo jer vatrogasci u cijelom svijetu imaju približno istu opremu.
Kakve je dojmove na vas ostavila razrušena Petrinja?
Krenuli smo par sati nakon potresa i kad smo došli gore zatekli smo ljude u strahu, panici, šoku, još uvijek se treslo... Uvijek se sjetim našeg iskustva iz 1996., zemlja se tresla još par mjeseci nakon velikog, najjačeg potresa. Čak smo ljude u Petrinji smirivali, davali im nadu, ali na svaki manji potres oni su reagirali sa strahom... Bili smo po krovovima, skidali smo dimnjake, vraćali kupe, pokrivali najlonom kuće uništenih krovova da ljudima od kiše ne propadne sve ono što je unutra. Jedan nam je mladić, naš vatrogasac, pao s jedne skale, bio je lakše ozljeđen, ništa strašno, ali uglavnom su svi prošli dobro. Išli smo s jako velikim brojem ljudi: u prvom momentu ih je bilo 36 pa se to popelo na 42 vatrogasca i bili smo gore dvadesetak dana. Naravno, kako je vrijeme odmicalo, smanjivali smo broj ljudi. Što god treba, tu smo, ne samo za našu Županiju, nego za sve. Tako i od svih iz Hrvatske očekujemo pomoć kad i nama treba, kad su veliki požari kao što su bili na Korčuli ili Pelješcu. Kad zatražimo pomoć, dođu nam pomoći iz svih krajeva Hrvatske, ali i mi pružamo pomoć svakome kome treba, tako smo tijekom poplava bili u Gunji, nakon potresa u Petrinji, bili smo na svim velikim požarištima u Dalmaciji, Split, Brač, Hvar... Gdje treba pomoć, idemo! Uvijek idemo kao jedna ekipa iz Dubrovačko-neretvanske županije. Uvijek ide određen broj ljudi, dogovorimo se skupa sa županijskim zapovjednikom Stjepanom Simovićem tko će ići s kojim vozilima. Znate, kad na požarište dođe jedno tridesetak ljudi koji hoće raditi, to je ogromna snaga!
Već tijekom zime koja je bila izuzetno sušna zabilježeno je dosta požara, najčešće zbog paljenja korova u dolini Neretve. Koliko ste spremni za ljeto kad je riječ o požarima?
Vatrogasci su uvijek spremni, ne samo za ljeto, to je 24-satno dežurstvo i na poziv - vatrogasci kreću. Ljeti se dodatno pojačamo sa sezonskim vatrogascima. Naravno, za protupožarnu sezonu smo spremni, doći će nam i pojačanje na Lastovo, tamo ćemo iz unutrašnjosti dislocirati jednu postrojbu te DVIP na Zvekovici. Od Nove godine nije bilo kiše, kroz treći mjesec su ljudi čistili baštine, radili i spaljivali korov, a skoro cijeli ožujak puhala je bura i onda bi vatra 'pobjegla', imali smo dosta intervencija, ali sve smo to 'uhvatilo'. Nisu to bili veliki požari, raslinje nije bilo suho, još je to bilo zeleno. Kako ide ljeto, nastupit će zabrana spaljivanja korova, a ako suša bude onakva kako je najavljuju meteorolozi, bit će grubo ljeto, ali spremni smo odraditi i ovu sezonu!
Neprestano apelirate na stanovništvo i pozivate na odgovornije ponašanje, posebno tijekom paljenja korova, koliko je porasla svijest među populacijom?
Itekako je porasla! Uvijek se dogodi da zbog malo nepažnje vatra 'pobjegne', uglavnom starijima jer misle da još uvijek mogu sve kao prije, da su u snazi pa će brzo intervenirati, ali sve se to uz našu pomoć riješi i 'uhvati'. Recimo, JVP Dubrovačko primorje na razini godine zaprimi oko 1400 prijava paljenja, a unazad 20 godina toga nije bilo, ljudi bi doma čistili baštinu i palili bez prijave, a sad znamo gdje tko pali, ostavi se broj telefona i podaci o vremenu i lokaciji, a ako ljudi sa strane vide dim, povratno zazovemo osobu koja pali da provjerimo je li sve pod kontrolom i po potrebi interveniramo. Imamo određenu evidenciju- ipak se svijest građana podigla. No, od tih 1400 prijavljenih paljenja 'pobjegne' njih desetak, ali to nije neka velika brojka.
Kako je Vatrogasna zajednica DNŽ prošla kroz ove dvije godine korone?
U početku smo vozili uzorke za Zagreb dok se kod nas u Dubrovniku nije organizirala njihova analiza. Mijenjali smo se, sve postrojbe iz Županije su na porede s kombijem uzorke vozili za Zagreb, svaki dan je išao kombi. Nismo to isticali na 'sva zvona', ali jako smo puno ljudi prevezli iz Zagreb i u Zagreb, dakle, studenata, djece, bolesnih ljudi, ali i medicinske opreme jer su sve autobusne linije, sve je bilo stalo i jedina veza za Zagreb u tih par mjeseci smo bili mi. Svaka županija imala je svoj policijski punkt i nije baš bilo lako proći, vatrogasci su, naravno, prolazili. Mogla bi se napraviti jedna cijela emisija o vatrogascima u koroni i što smo sve radili! (smijeh)
Pažnju javnosti tijekom tih dana najstrožih epidemioloških mjera privukli ste izgradnjom kućice na stablu?
Kako mi supruga radi u medicini, među prvima je dobila koronu pa smo bili u samoizolaciji, a mi na selu nismo se naučili ne micati iz kuće, rekli su nam da možemo biti iza kuće gdje imamo radionu, vrtove... Onda smo djeca i ja odlučili napraviti kućicu jer je supruga bila u samoizolaciji odvojena od nas. Prikupljali smo materijal, pituru, pituravali smo, zabavili smo se, šporkali... Učio sam djecu raditi s raznim alatima, naravno, uz nadzor... Njima je to zanimljivo, a tako se jedino mogu naučiti raditi i bilo je to dobro da ih odvojimo od ovih 'PlayStationa', mobitela, čuda... ! Sve je bilo ograničeno, svatko se bojao svakoga, susjed susjeda, ali smo to pomalo radili. Ponovno su počela dolaziti djeca iz susjedstva, bilo je zanimljivo! I sad je ostalo još malo za završiti je, ali sad više nema vremena za to, sad su tu druge obaveze, život ide dalje, ali odradit ćemo i to i završit je.
Otvaranjem Pelješkog mosta Županija će biti bogatija za još jednu vatrogasnu postrojbu?
Da, trebala bi se osnovati nova vatrogasna postrojba, s kolikim brojem ljudi i vozila, kojega tipa i pod čijom ingerencijom, to još uvijek ne znamo. Postrojba će biti tamo, a detalje ćemo saznati uskoro.
Što Vama znači vatrogastvo i što volite u ovom poslu?
Kao učenik drugog razreda osnovne škole počeo sam ići na vatrogasna natjecanja u bivšoj državi. Išli smo svukuda i jednostavno se 'rodila' i ostala ta ljubav. Iza rata smo se vratili, obnovili naše kuće pošto je cijelo Slano bilo spaljeno i 1996. krenuli smo u obnovu Vatrogasnog doma koji je bio cijeli uništen i sva je oprema bila odnesena. Ponovno smo krenuli u obnovu Doma, voznog parka i svega ostaloga i danas smo tu, postoji Javna postrojba uz DVD koji ima svoje zaposlenike. Veliko je zadovoljstvo kad nekome pomogneš, a svašta se tu doživi, bude jako puno situacija, pa i lijepih. Recimo, nakon prometne nesreće u kojoj ste iz vozila oslobodili i spasili čovjeka, taj vam isti ili njegova obitelj dođu nakon mjesec dana i kažu: "Hvala, dobro je, oporavio se, oporavlja se", a onda vam srce bude veliko k'o kuća! Posebno kad znate da ste nekome pomogli i da ste mu doslovno spasili život. Bude jako, jako puno takvih slučajeva da nam ljudi dođu zahvaliti.
Kako se nosite sa stresom?
Iza svake takve intervencije u Vatrogasnom domu raspravimo što smo napravili dobro, što bi mogli bolje i to ostavimo u 'vatrogasnoj kući', ne nosimo te probleme doma. Zasad je sve dobro, svakih par godina napravimo 'malo jači' psihotest da vidimo je li posao ostavio neke posljedice na nas. Uglavnom, zasad je dobro. Lako je nama gasiti požar i sve ostalo, prometne su malo grube, tu bude svega i svačega. A šumski požar je šumski požar, bude problem kad dođe blizu kuća, među ljude izbije panika... Znate kako, svatko onda zove i govori: "Nemoj da izgori moja!" Dogodi se nekad da nekome izgori fasada ili krov jer svatko voli da mu je hlad od bora poviše krova kuće, ali to je tad problem jer te iglice upadaju, vatra se širi, to je jako teško obraniti. Objekt se obrani u 99 posto slučajeva, ali taj jedan posto, nekad se dogodi da izgori krov, greda, fasada, posebno sad kad se koriste stiropor fasade koje se upale iznutra pa ih izvanka ne možemo gasiti jer je navučena mrežica i onda je to malo problematično.
U prigodi 140. obljetnice osnivanja i kontinuiranog djelovanja Hrvatske vatrogasne zajednice prije šest godina odlikovani ste Redom Stjepana Radića za osobite zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda u području vatrogastva. Što Vam znače odlikovanja i nagrade?
U trenutku kad ideš nekome pomoći ne razmišljaš o nagradama, priznanjima ili odlikovanjima, a kad poslije dobiješ nagradu, drago ti je i potiče te da budeš još bolji i da budeš oprezniji i pažljiviji i za sve ostale, ne samo da pomogneš unesrećenom, treba paziti na sve sudionike u intervencijama. Nagrada je lijepa, ali pobuđuje i na veću odgovornost, 'otvara oči' da gledaš bolje. Svakako, svakom čovjeku je drago primiti nagradu pa tako i nama vatrogascima iako nagrade ne tražimo, samozatajna smo služba.