Sa svojih 87 godina navršenih u životnome kalendaru Dragoslav Dragičević, puno poznatiji pod nadimkom Parader, najstariji je živući supetarski vatrogasac.
Njemu je pripala i čast da otvori novosagrađeni Vatrogasni dom kojega su generacije gasitelja sanjale više od 70 godina. Barba Parader je bio sudionik utemeljiteljskog skupa supetarskih vatrogasaca 1951. godine i jedini je živi svjedok tog događaja. Sjeća se da je bio među najmlađim sudionicima toga skupa.
-Nisam se nadao da ću doživjeti izgradnju Vatrogasnog doma. To je bila velika želja generacija hrabrih gasitelja i o tome smo međusobno stalno pričali. Međutim, nisu bile te sreće. Ova i buduće generacije vatrogasaca imat će ono što smo mi sanjali i žarko željeli pa sam zbog toga izuzetno sretan i radostan. Sliči mi na pravi dvorac -, kazao je najstariji supetarski vatrogasac koji se sjeća brojnih detalja i događaja iz vatrogasnog života.
U početku im je tadašnja općina Brač dodijelila na uporabu prostoriju koju su trebali sami urediti. Ipak, nekoliko puta su morali seliti na više lokacija. Skromnu opremu, tvrdi, čuvali su i pazili poput zjenice u oku. Da bi sačuvali vatrogasna crijeva morali su u prostoriju obavezno postaviti otrove za miševe jer bi u protivnom ostali bez osnovnog alata za gašenje. Njihova postrojbu uglavnom je činilo tridesetak članova među kojima su bili radnici, težaci, činovnici, ribari, kamenari… Požare su, po potrebi, gasili po cijelome Braču. Na teren su išli kamionom ili autobusom. Vodu su crpili iz gustirna ili iz mora. I tako je to bilo sve dok voda nije podmorskim cjevovodom iz rijeke Cetine stigla na Brač. Međutim, ako u blizini nije bilo veće gustirne gasilo se sićima, u špaliru, iz ruke u ruku. Naš sugovornik se sjeća kako su imali jednu veliku motornu pumpu koju su između ruku nosila četiri gasitelja. Ponekad su, kaže barba Parader, više gasili srcem nego vodom. Gasili su kako su najbolje znali i umjeli. Kasnije su bili dobili i uniforme.
U sjećanju mu se urezao događaj kada su u jednom bračkom mjestu došli gasiti požar na kući. Vlasnik im je stalno ponavljao, ajme, spasite mi kacigu koja se nalazila u tavanu. Više mu je bilo stalo do kacige nego do kuće. A, kada su mu spasili i uručili kacigu iz nje je izvukao svu novčanu ušteđenu koju je imao. Dakle, kuća je otišla, a ušteđevana je ostala spašena.
Svake godine priređivali su u Supetru vatrogasni bal i to je bila najveća plesna zabava i po broju sudionika i po lutriji jer su mnogi za lutriju vatrogascima u znak zahvalnosti poklanjali - darove. Isto tako imali su i redovite javne vatrogasne vježbe što je izazivalo posebnu pozornost i interes.
"Zahvaljujući ljubavi prema vatrogastvu koja se prenosila s oca na sina u mnogim supetarskim obiteljima česti su primjeri da su gotovo svi muški članovi pripadnici Društva. To je nešto što je prešlo u tradiciju".
Sa zadovoljstvom će kazati kako su kao vatrogasci bili omiljeni i poštovani, a neko vrijeme je bio i zapovjednik. Po struci je marangun, a sada često ide na more u ribolov. Vrlo je vitalan, a dio te vitalnosti i dugovječnosti zasigurno, tvrdi sam, duguje i vatrogastvu.