Bila si tvrđava puna smijeha,
Ugodna i topla;
Pulsirajuća rijeka u dolini života.
Bila si povjetarac u kosi
I snažan vjetar u tuđa leđa.
U tuzi propitkujem
Zar je moguće srušiti tvrđavu?
Poput svjećice ugasiti vjetrove?
Ne, ne!
Kad se tuga stiša, vidjet ću –
Tamo su sada nepregledna polja cvijeća.
Breda, Mijo, Jurica, Lucija i Laura