Novosti Svijet

Srbija na ulicama

Poznati beogradski politolog: Vučić je malo uzdrman, ali njegov kraj nije na vidiku. Obuhvatio je sve, od tužiteljstva i sudstva do službi sigurnosti i medija, da se sutra raspišu izbori opet bi pobijedio

Srbija na ulicama

O prosvjedima u Srbiji i daljnjim događanjima u našem istočnom susjedstvu, razgovarali smo za Spektar s Filipom Balunovićem, beogradskim politologom, kojega šira javnost poznaje po dosta čitanom blogu "Levo smetalo".

Koliko je do prošle subote i upada u zgradu RTS-a prijetilo da prosvjedi u Srbiji do kraja "otupe"?

– Mislim da je ta prijetnja bila objektivna. Tri i pol mjeseca unatrag održavali su se prosvjedi koji nisu donosili ništa novo. Svaki prosvjed je sličio na onaj prethodni: bile su neke šetnje, bili su neki govori i sve bi na kraju završavalo da bi se zakazalo novo takvo okupljanje iduće subote. Izlazilo se i sa zahtjevima, od kojih su neki manje-više bili realni. Fokus je bio na fer izbornim uvjetima i medijskim slobodama. Svi su se pitali koji je to pravac, što treba uslijediti.

Osim toga, nije bilo jasno tko stoji iza tih prosvjeda, odnosno je li to skupina mladih ljudi koji su lani organizirali tzv. prosvjede protiv diktature ili su to lideri oporbe iz Saveza za Srbiju. Pojavljivao se i sve manji i manji broj ljudi na ulicama. Njihova struktura bila je, što se Beograda tiče, otprilike mješavina srednje i niže srednje klase te nekog građanskog sloja. Mora se priznati da je nakon Beograda pokrenut val prosvjeda diljem čitave Srbije. Ipak, sve je bilo užasno heterogeno, počevši od oporbenjaka pa do slojeva ljudi koji su izlazili.

Vjerujete li tvrdnjama ljudi iz oporbe da je do upada u RTS došlo spontano ili sve je bilo organizirano jer im je nešto nasušno trebalo?

– Mislim da su bili svjesni da im je to nešto bilo potrebno. Isprva nisam vjerovao da upad nije bio organiziran, ali nakon što se moglo odgledati TV snimke i iz razgovora s ljudima mišljenja sam da je možda jedan dio Saveza za Srbiju, jedan njihov lider, znao nešto što ostali nisu. To bi bio jedan scenarij, a drugi da uistinu nisu bili uvjereni što učiniti.

Kada spominjete jednog lidera koji je imao plan, mislite li tu na Boška Obradovića iz Dvera?

– Da, mislim na njega, ali ne mogu tvrditi da je on sve organizirao. Činjenica je da je on prvi ušao u zgradu RTS-a pa su ostali, prije svega Dragan Đilas, krenuli za njim. Jedini, ako ćemo upotrijebiti riječ nasilno, uz neki otpor, ušao je upravo Obradović, dok su ostali učinili to mirno. Činjenica je da im je trebalo nešto i da taj RTS nosi jedno simbolično značenje. Nije isto RTS ili neki privatni medij. To je javni servis koji plaćaju svi građani i bio im je važan da bi odaslali poruku koju i jesu: "Mi građani plaćamo javni servis, ali on ne izvještava u interesu javnosti koja ga plaća."

Jesu li upad na televiziju i kasnije blokiranje Aleksandra Vučića upravo Boška Obradovića iznjedrili za novog lidera oporbe u Srbiji? Pitam to jer se za njega tvrdi da je i najranjivija karika cijele pobune, s obzirom na svoju kontroverznu prošlost.

– To je vrlo škakljivo pitanje. U svojoj političkoj povijesti Boško Obradović je sebe pokušavao pozicionirati na krajnjoj desnici. To je neki prostor koji je ostao prazan time što se Vojislav Šešelj slizao s Vučićem ili Koštuničin DSS izgubio potpuno podršku. Iz pokreta Dveri su pokušali zauzeti taj politički prostor, ali čini mi se da su i sami u nekom trenutku shvatili da te velike nacionalne teme poput Kosova ili gay brakova i obiteljskih vrijednosti nisu nešto što građane tišti na prvom mjestu. Zato Boško Obradović sada bježi od desnog narativa upravo kako bi se približio ostalim glasačima. To je jedna strana, ali s druge on drži šapu, kontrolira dio radikalnog desnog spektra, od onog usporedivog s europskim konzervativcima do nekih krajnjih desnih elemenata u društvu. On, za razliku od drugih ljudi iz oporbe, može jedini s njima komunicirati. Naša je tragikomedija da je taj sloj društva dosta masovan, kao i u ostalim zemljama okruženja.

Ako se prosvjedima pokušava uzdrmati Vučićev dvorac, Boško Obradović prvi podmeće leđa, pa čak i glavu da malter padne na njega. To se najbolje vidjelo u nedjelju kada policija nije htjela propustiti kamion s razglasom i pozornicom, kada je krenulo pendrečenje i bačen suzavac, Obradović je taj koji je bio prvi. Znači, nitko drugi iz Saveza za Srbiju. To može biti dosta opasno jer ljudi koji čak i nisu desno i ne slažu se s njegovom politikom sada kažu: "Čekaj, ovaj čovjek je sada primio više pendreka nego svi mi zajedno." Htjeli – ne htjeli, on jest taj, on ima neku dozu političke mudrosti i ostali iz Saveza za Srbiju imat će dosta problema da ga obuzdaju.

Tko je taj koji ga može obuzdati?

– Ako netko može, onda je to Dragan Đilas. On ima najveću potporu od svih lidera Saveza za Srbiju, pogotovo u Beogradu. Ipak, to je njihova unutrašnja stvar, ali Boško Obradović nastavlja činiti stvari prije nego da govori. Na prosvjedima, povjerenje ljudi koje je oporba izgubila uvijek stječete svojim djelima. On je, na žalost progresivne ili lijeve Srbije, taj koji je podmetnuo svoja leđa pod pendrek prije nego drugi.

A slažete li se s uvjeravanjima oporbe, ali i dijela analitičara u Srbiji, kako je ovo početak kraja Aleksandra Vučića?

– Da ste mi to isto pitanje postavili prije dva tjedna, rekao bih da se fundamentalno ne slažem. Ja već dulje vrijeme govorim da Aleksandar Vučić nije čak ni došao do vrhunca svoje moći, a o padanju da i ne govorim. Struktura njegove vlasti, barem ja tako vidim i procjenjujem, čvršća je negoli je bila u vrijeme Slobodana Miloševića. On je obuhvatio sve: od tužiteljstva i sudstva do službi sigurnosti i medija. Taj trokut kontrole koji je uspostavio govori da on ima gotovo pa totalni nadzor nad svim društvenim i političkim procesima u zemlji. I dalje mu mnogo ljudi duguje, i dalje puno tih lokalnih šerifa i moćnika diljem Srbije duguje svoju poziciju njemu, pa mislim da ga i neće iznevjeriti. Ovi procesi, mislim na prosvjede i zbivanja oko njih, jesu ga malo uzdrmali. Međutim, unutrašnji faktor je samo jedna strana medalje. Druga je strana međunarodni faktor.

Upravo se oko toga dosta spekulira. Kakav je vaš stav?

– Ako se sjećate, Slobodan Milošević je 1997. godine, kada su počinjali studentski prosvjedi, i dalje od strane Zapada smatran, unatoč svemu što se događalo godinama prije, faktorom stabilnosti na Balkanu. E, sada je slično s Vučićem koji je, to je očito, obećao da će riješiti gordijski čvor oko Kosova. Osim toga, on je taj koji izlazi u susret stranim investitorima, koji je nastavio s politikom davanja subvencija i uvjeravanja naroda da je u redu da se radi za 20 tisuća dinara (oko 170 eura, op. Z.Š.), odnosno da je samo važno da se radi, ali ne i koliko ste za taj rad plaćeni. Pri tome ne pravim razliku između Istoka i Zapada. Mislim da ta podrška ne jenjava i ovi prosvjedi mogu je dovesti u pitanje, ali po svemu sudeći skori Vučićev kraj nije na vidiku.

Što bi se onda dogodilo da se u Srbiji sutra raspišu izbori? Znači li to da je njegova pobjeda opet neupitna?

– Mislim da je tako. Nedavno se pojavilo jedno telefonsko istraživanje koje je provodila Nova srpska misao Đorđa Vukadinovića, inače nezavisnog zastupnika, i ono je zabilježilo neki blagi pad podrške Srpskoj narodnoj stranci od jedan ili dva posto. To je prvi put nakon dugo vremena da je netko uopće provodio istraživanje i da je zabilježen takav trend. Nevolja za Srbiju je u tome što je podrška Vučićevoj stranci viša od 50 posto, a njemu osobno čak i viša od toga, tako da ti trendovi mogu biti vrlo kratkoročni ako on bude igrao pametno.

Kakvim na tom tragu vidite Vučićeve zadnje poteze?

– Za sada mi se čini da on ne igra do kraja pametno. Njemu se kroz svih ovih sedam godina vladanja događaju aferice i ekscesi, ali ono što je napravio s uhićenjima srednjoškolaca i studenata može mu osjetnije oboriti podršku nego što biste mislili. Kada uhitite dečka od 18 godina, pa se pobuni čitava škola u koju on ide i djeca iziđu na ulice, pa ta slika kordona i mahom učenica, to ne šalje dobru sliku.

Zato je on brže-bolje požurio naložiti da se djeca puste iako su osuđena u prekršajnom postupku i on kao predsjednik Republike nema pravo abolicije u takvim stvarima, tako je opet izišao iz svojih ustavnih ovlasti. Sada pokušava odstraniti te "fleke", ali ne znamo gdje će ga to odvesti.

S neke distance čini se, a to pokazuju svojom ipak malom brojnošću i sami prosvjedi u gotovo dvomilijunskom gradu poput Beograda, da kritična masa još nije stvorena?

– Ni izbliza. U početku je to možda bilo nekoliko desetaka tisuća ljudi, ali se iz subote u subotu sve više i više smanjivalo. Možda će zbivanja oko RTS-a i uhićivanja studenata i đaka biti neki novi okidač da ljudi iziđu masovnije. Za 13. travnja dogovoren je veliki prosvjed na koji bi prosvjednici trebali doći u Beograd iz svih krajeva Srbije. Ako na njemu oporba ne uspije okupiti neku kritičniju masu, a mislim na najmanje 100 tisuća ljudi, onda će i ovaj val iz dana u dan samo slabjeti. Vjerojatno čelnici oporbe razmišljanju o novim rizičnim potezima, poput upada na RTS, a koji bi Vučića možda mogli natjerati da napravi neku pogrešku. To bi bila ozbiljnija represija policije nad prosvjednicima, a vidjeli smo u RTS-u da je policija znala prekoračiti ovlasti i udarati u glavu čovjeka sabijenog uza zid. Samo priča, samo naracija i uvjeravanja da imamo autokratski režim, oporbi neće donijeti osjetniju podršku.

Naslovnica Svijet