Novosti Svijet

između nade i očaja

Dok građani razbijaju glave kako preživjeti kraj mjeseca, raširenih ruku srljamo 'kraju svijeta': znanstvenici se više nimalo ne ustručavaju priznati da nam prijeti katastrofa

između nade i očaja

Raspoloženje na konferenciji ljulja se između nade i očaja. Takva ocjena aktualne UN-ove 24. konferencije o klimatskim promjenama (COP24) u poljskom gradu Katowicama, koju je dao vremešni Crispin Maslog, okolišni aktivist i umirovljeni sveučilišni profesor iz Bangladeša, možda najbolje ocrtava sve kontraste i ambivalentnost ovoga skupa, počevši od toga da je za samit o smanjenju emisija ugljikova dioksida izabrana Poljska, najveći proizvođač ugljena u Europi, te Katowice, središte rudarske industrije.

Jednima je takav izbor dobra ilustracija novoga smjera koji bi svijet trebao uzeti u napuštanju fosilnih goriva, dok ga drugi smatraju krajnje licemjerjem, pogotovo uzevši u obzir popis sponzora COP24 koji je objavio Corporate Europe Observatory (CEO) – redom najvećih poljskih, te europskih energetskih tvrtki, proizvođača ugljena, nafte i plina.

Plin umjesto ugljena? Nije dobro

Michal Kurtyka, predsjedatelj ovogodišnje konferencije, državni tajnik u poljskom Ministarstvu zaštite okoliša, zanijekao je, doduše, da je i "ugljenarska" industrija sponzorirala događaj, ali je rekao da imaju "nekoliko energetskih partnera" i da je dobro "imati sve strane u ekipi".

Poljski studenti koji prate konferenciju upozoravaju kako njihova zemlja, koja oko 80 posto energije dobiva izgaranjem ugljena, jest najavila da će taj postotak smanjiti na 60 posto, ali to će učiniti ulaganjem u plin.

A ekologisti koji su na marginama UN-ovih klimatskih pregovora organizirali "otrovni đir" (toxic tour) kako bi pokazali koliki je jaz između "zelenih izjava" pojedinih zemalja i onoga što doista rade na terenu, podsjećaju što je plin – "fosilno gorivo koje se sastoji uglavnom od metana, što je sto puta lošije za globalno zatopljenje od ugljikova dioksida.

Izbušen i izvađen, ispušta se u atmosferu, gdje ima ogroman utjecaj na globalno zagrijavanje", kako je to rekao Pascoe Sabido iz CEO-a.

Govoreći dalje o nadi s jedne, te očaju i beznađu s druge strane, vrijedi podsjetiti se koliko je velik val optimizma pobudio COP21, povijesna klimatska konferencija UN-a održana u prosincu 2015. godine u Parizu.

Učinilo se tada da će niz od dvadeset godina više-manje besplodnog pregovaranja konačno uroditi plodom; postignut je sporazum (koji obuhvaća razdoblje od 2020. do 2030.) s postavljenim ambicioznim i obvezujućim planovima ublažavanja klimatskih promjena (i s dugoročnim ciljem da se porast prosječne svjetske temperature zadrži na razini znatno ispod 2°C u usporedbi s predindustrijskim razinama, odnosno da se nastoji ograničiti na 1,5°C).

U Parizu su zemlje sudionice, njih gotovo 200, pristale odrediti vlastite strategije i dati vlastite doprinose obuzdavanju klimatskih promjena smanjenjem stakleničkih emisija.

Zaboravljeni Pariz

Dogovoreno je i da će se najkasnije do 2018. postignuti dogovor operacionalizirati, odnosno dovršiti pravilnik o unaprjeđenju provedbe Pariškog sporazuma te "podebljati" nacionalne klimatske obaveze.

Klima optimizma postignuta u Parizu sve je, ukratko, činila mogućim i rješivim. Uza sve, konferencija u Parizu odvijala se u razdoblju između 2014. i 2016., kad su globalne emisije ugljikova dioksida mirovale, nisu rasle, što je dodavalo tadašnjem optimizmu i vjeri da se možemo i znamo nositi s klimatskim promjenama.

Ali nije dugo potrajalo da naiđe red beznađa, puno dubljeg nego što je bila u Parizu probuđena nada.

Već su se i u Parizu čule primjedbe kako nacionalni planovi za smanjivanje emisija ipak nisu dovoljno ambiciozni, da im je primjena previše odgođena te da takvi neće dati željene rezultate.

Grad Pariz je danas, tri godine poslije, u sasvim drugom filmu – tresu ga socijalni nemiri, neredi i nasilje koje je pokrenula namjera francuske vlade da poveća porez na gorivo, kao jednu od mjera borbe protiv globalnog zatopljenja.

Pobunjeni građani, "žuti prsluci", poručuju da dok predsjednik Macron i njegova vlada govore "o kraju svijeta", oni govore "o kraju mjeseca".

Svakako, došla je 2018. godina, a da pravilnik o provedbi Pariškog sporazuma nije napravljen; skup u Katowicama stoga se pokazao jednim od najvažnijih od svih dosadašnjih COP-ova, jer mu je palo u zadatak da se baš time pozabavi.

Uza sve, nakon tri godine stagnacije, globalne emisije ugljikova dioksida ponovno su 2017. počele rasti, dosežući rekordne razine; znanstvenici su, najavljujući izglede za budućnost, počeli koristiti izraz "katastrofa" gotovo kao znanstveni termin (klimatolog James Hansen onu je zadanu granicu od dva stupnja ocijenio "receptom za dugoročnu katastrofu"), a nedavno su stručnjaci Međuvladina panela za klimatske promjene (IPCC) odaslali poruku svijetu kako imamo rok od 12 godina da pronađemo izlaz i ograničimo rast globalnih temperatura na 1,5 stupanj, onoj poželjnijoj varijanti iz Pariškog sporazuma.

Zašto ljudi to ne shvaćaju?

Mnogi se pitaju: u čemu je problem? Zašto jedna tako ozbiljna globalna prijetnja kakve su klimatske promjene, i unutar njih globalno zagrijavanje sa svim posljedicama koje će donijeti – i koje već svi ovako ili onako osjećamo i na vlastitoj koži – nije alarmirala cjelokupno svjetsko stanovništvo, sve razine i slojeve društva?

Zašto se ne reagira odmah i koliko je moguće brzo zaustaviti sve što potiče problem – podržavanje industrije fosilnih goriva, proizvodnju koja uzrokuje emisije stakleničkih plinova, deforestaciju, itd.?

Naravno da se to ne može dogoditi baš preko noći, i da treba osigurati pravednu energetsku tranziciju – što je relativno novi izraz koji se odnosi na socijalna, a ne samo ekonomska pitanja koja će izazvati prijelaz prema održivim, niskougljičnim energetskim sustavima, s obzirom na to da će gašenje "prljavih" industrija mnoge radnike ostaviti bez posla. Mnogi se, međutim, pitaju – čemu čekati?

– Ako Njemačka ugljen kao izvor energije prestane upotrebljavati tek 2030., to će i druge zemlje navesti da traže još više vremena – upozorio je Bas Eickhout, nizozemski zastupnik Zelenih, na konferenciji koja je uoči COP24 održana u Europskom parlamentu.

Njemačka, najveći zagađivač u Europi, već je vlastite klimatske ciljeve koje je zacrtala za razdoblje do 2020. promašila za 12 posto, čemu kumuje energetska oslonjenost zemlje na termoelektrane i rudnike ugljena.

A otvaraju se i drugi problemi koji hlade nadu i podgrijavaju beznađe: jedan od njih su "denieri", poricatelji klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja.

Dovoljno je reći 'Trump'

Nisu toliko važne razne opskurne grupe, organizacije, portali i osebujni pojedinci koji mogu misliti i govoriti što hoće – problem su poricatelji u strukturama vlasti, čemu je vrlo slikovit primjer dolazak (a prošloga lipnja već i odlazak) republikanca povezanog s "fosilnim" krugovima Scotta Pruitta na čelo američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA), što je ocijenjeno kao puštanje lisice u kokošinjac.

A ima li boljega primjera, uostalom, od samog američkog predsjednika Donalda Trumpa (koji je i postavio Pruitta), čovjeka koji je svoju zemlju povukao iz Pariškog sporazuma.

Navodno će to učiniti i Jair Bolsonaro, novi predsjednik Brazila (kojemu služba tek starta od početka 2019. godine), a dobar nagovještaj tome je Bolsonarovo nedavno povlačenje kandidature Brazilije za domaćina UN-ove konferencije (COP 25) u prosincu iduće godine.

Primjer "antiklimatskog" djelovanja unutar struktura vlasti je i to što, kako je nedavno izjavio Patryk Bialas, aktivist i član gradskog vijeća Katowica, poljsko Ministarstvo energetike često lobira u korist industrije ugljena i rudnika.

Problem je, dalje, i to što – usprkos višedesetljetnom ozbiljnom upozoravanju ozbiljnih znanstvenika o tome što nas čeka, te usprkos tome što pritisak osviještene javnosti ipak jača – klimatske promjene nisu "zaživjele" kao široko prepoznat problem.

George Marshall, britanski pisac i aktivist, upozorava kako se u razgovorima o klimatskim problemima nužno trebaju ujediniti svi, od svakog pojedinca do svake vlade. No, to se ipak ne događa, o čemu svjedoče i pariški nemiri i spomenuta poruka "žutih prsluka" Macronu o kraju svijeta i kraju mjeseca.

Nema mjesta optimizmu

Irene Baños Ruiz, novinarka "freelancerica" koja izvještava iz Katowica, istaknula je kako (populističke) desne stranke, koje jačaju posvuda, uključujući i Njemačku, "jačaju jer ljudima obećavaju posao umjesto velikog fokusiranja na klimatske promjene", govore o egzistencijalnim problemima i krizama ovdje i sad, a ne o nekim apstraktnim budućim problemima s kraja stoljeća kojih će možda i biti, a možda su, je li, samo izmišljotina.

Na koncu, velikog optimizma oko uspješnog okončanja pregovora i dogovora u Katowicama nema, iako treba ostaviti prostora dobrom ishodu, s obzirom na to da dvotjedna konferencija još nije završena.

Hrvatska obveza - 7 posto manje stakleničkih plinova

Europska unija i njezine države članice svoje su planirane nacionalno određene doprinose (INDC) smanjenju stakleničkih plinova dostavile u ožujku 2015., još i prije održavanja Pariške konferencije.

Taj doprinos uključuje obvezujući cilj EU-a od barem 40 posto smanjenja u razdoblju od 2021. do 2030. godine, u usporedbi s razinom emisije u 1990. godini.

Prema postignutom dogovoru o minimalnom doprinosu država članica za spomenuto razdoblje, Luksemburg i Švedska smanjit će emisije za 40 posto, po 39 posto Danska i Finska, 38 posto Njemačka, po 37 posto Francuska i Velika Britanija, itd. Hrvatska će ih smanjiti za sedam posto, kao i Poljska i Mađarska.

 

Naslovnica Svijet