Novosti Svijet

suprotiva

Josip Jović: Erdogan kao lider svih muslimana

 suprotiva

Navikli smo već zadnjih godina na prosvjede u mnogi europskim i bliskoistočnim gradovima s različitim motivima. Prosvjeduje se zbog restrikcija, nezaposlenosti, niskog standarda, diktatura ili etničke diskriminacije. U ovim istanbulskim prosvjedima ima malo od svega toga. Neobično je da je do izljeva nezadovoljstva došlo u jednoj od, barem kako o tome govore službeni podaci koji zvuče zaista spektakularno, najprosperitetnijih zemalja svijeta, i to u vrijeme kada je zapadni svijet potresen dubokom gospodarskom recesijom.

U prošloj je godini u odnosu na prethodnu zabilježen rast BDP-a od 9 posto, a deset proteklih godina dohodak po glavi narastao je s tri na jedanaest tisuća dolara, devizne su rezerve povećane s 22 na 123 milijarde dolara, izvoz je povećan s 25 na 150 milijardi, vraćeno je 26 milijardi duga MMF-u, inflacija je sa 68 posto smanjena na šest posto, izgrađeno je 17.000 kilometara autocesta.

A sve je počelo zbog preuređenja jednoga parka, a nastavilo se zahtjevima za ostavkom iznimno uspješnog premijera Recepa Tayyipa Erdogana.

Bijela je kuća brzo reagirala poduprijevši pravo građana na okupljanje i na izražavanje. No budući da malo tko još vjeruje u demokratska nagnuća države koja nadzire kretanje i privatno komuniciranje ljudi, progoni novinare i muči “teroriste”, a umišlja kako i dalje može ocjenjivati stanje ljudskih prava i sloboda u zemljama širom svijeta, mnogi su odmah pomislili kako i u “turskom proljeću”, slično onome arapskom, svoje prste imaju upravo američke vlasti, kojima je postalo navika smjenjivati nepoćudne režime.

Interes za Balkan

Poslovični i dosljedni kritičari američke politike William Engdahl i Noam Chomsky upravo tu vide izvore istanbulskih demonstracija koje su se proširile i izvan najvećeg grada, a kojima se još ne vidi konačan ishod. Erdogan, koji predvodi “konzervativno-islamističku” Stranku pravde i napretka, ostao je rezerviran prema promjenama vlasti u Tunisu, Libiji i Egiptu. Otvoreno podupire palestinska prava, izgradio je odlične odnose s turkijskim državama bivšega SSSR-a, nije se dao uvući u rat protiv sirijskog režima, surađuje s Iranom, a, odbačen od Europske unije, okreće se prema Aziji i potpisuje memorandum o suradnji s tzv.

Šangajskom skupinom, koju čine Kina, Rusija, Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan i Uzbekistan, a podupiru je Indija, Mongolija, Pakistan i Iran sa željom pristupanja.

Ova skupina, osim trgovačke suradnje, namjerava postati neformalnim vojnim savezom kao pandan NATO paktu, protiveći se njegovu raketnom kišobranu. Ovakva Erdoganova orijentacija ne može ne biti izazovna za američku administraciju, kojoj je upravo Turska desetljećima veliki saveznik i glavni oslonac u ostvarivanju geopolitičkih interesa u odnosu na Bliski i Srednji istok, Kinu i Rusiju.

No, ohrabren ekonomskim uspjesima, vođa zemlje, koja već ima više od 80 milijuna stanovnika (vjerojatno već više nego Njemačka) i godišnji prirast od 2,5 posto, odlučio je samostalnije voditi svoju politiku, vraćajući se čak tradiciji Otomanskog Carstva.

Dio je te politike probuđeni interes i angažiraniji odnos spram Balkana, gdje su turski državnici sve češći i sve draži gosti. Prilikom jednog od takvih nedavnih posjeta baš je Erdogan poneseno uskliknuo: Balkan je naša radost, dio nas. Braćo Turci, Albanci, Bošnjaci, mi smo jedno, zajedno i nikada nećemo biti razdvojeni.

Savezništvo preko Bosne

Ni bošnjačko-muslimanski političari očito nisu ravnodušni. Oni kao da se osjećaju dijelom tog carstva. Prigodom otvaranja obnovljenog mostarskog mosta, preko njega su prešli vojnici odjeveni u janjičare s ćordama oko pojasa. Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović drži kako je turski predsjednik ujedno vođa cijelog islamskog svijeta. I u tome ne vidi ništa sporno. Krajem prošle godine na Federalnoj TV je ovako objašnjavao svoju poziciju naspram Turske i Erdogana: “Erdogan je i bošnjački lider, kao i palestinski, jer muslimani traže globalne lidere, a Erdogan najbolje izražava njihove osjećaje i brani njihove interese.” Bakirov otac, rahmetli Alija, kako tvrdi njegov sin, nije mogao, žali on, ostaviti Bosnu u amanet Turskoj, ali joj je ostavio u amanet brigu o Bosni.

Turci, zaključio je Bakir, stoje iza Bošnjaka i iza BiH. Pitanje je, međutim, o kakvoj BiH sanja član njezina Predsjedništva i, naravno, ne samo on? O građanskoj državi triju ravnopravnih i konstitutivnih naroda zacijelo ne. On kao da razmišlja o obnovi Bosanskog pašaluka, pod suverenitetom svjetovnog i vjerskog vođe svih muslimana. Takva BiH zaista nema perspektive i osuđena je na propast. Izetbegovićeva je koncepcija zapravo odavno poznata: to je unitarna, vjerska država u kojoj je jedan narod glavni ili matični, a drugi su raja ili gosti, pa je mogu i napustiti. Blokada Parlamenta BiH tobože zbog matičnih brojeva, u stvari je bio pritisak za uspostavom jedinstva po vlastitoj mjeri. SAD, koji s Turskom i Rusijom vodi glavnu riječ u Sarajevu, do sada je Bosnom plaćao tursko savezništvo. U uvjetima kad Turska ne želi biti američki pijun, možda se promijeni i američki stav prema BiH.

Bošnjački pritisci prema Srbima, koji i nisu tako snažni, osuđeni su na neuspjeh zato što iza njihova entiteta stoje Srbija i Rusija. Ali zato će rasti pritisci prema Hrvatima iza kojih nema nikoga. I posljednju je presudu Haaškog suda bošnjačka strana iskoristila da bi se diskvalificirali hrvatski zahtjevi za ravnopravnošću, kao što se to redovito čini čim neki hrvatski političar digne glavu.

Opravdavajući svoj stav prema Erdoganu, Izetbegović će reći: Pa i u Hercegovini svi slave Franju Tuđmana. Ali, ne mora strahovati. Hrvatska nije Turska, a Tuđman i nije, za razliku od Erdogana, više živ. U Zagrebu danas stoluju Ivo Josipović i Vesna Pusić koji su puno bliži njemu nego Tuđmanu.

josip jović

Naslovnica Svijet